Drage moje, morate biti snažne i neovisne - i zapamtite - nemojte sebi ništa predbacivati, prebacite sve što on ima na sebe! To je čuvena rečenica iz filma “Klub prvih žena” (1996.) koju u maloj kameo ulozi izgovara Ivana Trump, Donaldova prva žena. Novac je najbolja osveta, ostavljene žene ne trebaju gubiti vrijeme na bijes, poručuje Ivana s blistavim osmijehom lažnih zubi glavnim junakinjama koje su se udružile da bi se osvetile muževima koji su ih ostavili zbog “novijeg modela”. Osvetnička fantazija Donaldove prve žene svodi se na jednu sažetu rečenicu u popularnoj komediji.
Osvetnička fantazija Hillary Clinton, prve žene u američkoj povijesti koja je bila nominirana za predsjednicu i izgubila od Donalda Trumpa, ima oko 500 stranica. Radi se o uzbudljivom političkom trileru “Stanje užasa” (State of Terror), s podnaslovom “Triler koji ne možete ispustiti iz ruku, ravno iz Bijele kuće”.
Glavni lik romana je američka ministrica vanjskih poslova, što je Hillary dakako i bila za vrijeme Obamina prvog mandata, od 2009. do 2013.
U romanu se Hillary zove Ellen Adams. Rekla bih da Hillary nije slučajno odabrala prezime drugog američkog predsjednika, pametnog, obrazovanog mirotvorca Johna Adamsa, koji je svoje prve noći u tek napola izgrađenoj Bijeloj kući (1800. godine) napisao pismo svojoj ženi: “Prije nego što završim ovo svoje pismo, molim se Nebesima da sve svoje najbolje blagoslove podari ovoj Kući i svim njezinim stanarima koji će se tu izmjenjivati. Neka nitko osim najčasnijih i najmudrijih ljudi ne vlada ispod njezina krova”.
Iz romana je posve jasno da Hillary smatra da je ona trebala biti jedan od tih “najčasnijih i najmudrijih ljudi”, a to joj je idiot Donald Trump nepravedno oteo.
U romanu se bivši američki predsjednik zove Eric Dunn. Njegovo prezime Dunn, koje se izgovara veoma slično kao riječ dumb (u izgovoru se b ne čuje), odmah ga karakterizira kao tupana, bedaka. Hillary ga i uvodi u radnju kad se zapita tko je mogao biti tako glup da veoma opasnog pakistanskog znanstvenika terorista koji prijeti nuklearnom bombom pusti iz zatvora nakon što ga je odgovorna garnitura američke vlasti jedva uspjela strpati na sigurno nakon iscrpnih pregovora s pakistanskom vladom. A onda sama sebi odgovara, ah, jasno je tko... “Eric Dunn, eto tko. Poznat svojim najbližim suradnicima kao Eric the Dumb”.
Eric the Dumb, Eric Bedak, bivši američki predsjednik, tim je nesmotrenim činom gotovo započeo novi nuklearni rat nakon što se uvrijeđen povukao na Floridu. Triler nas odmah uvodi u radnju: ministrica vanjskih poslova, koju je odabrao novi predsjednik Williams (spoj mlađeg, snažnijeg i bistrijeg Joea Bidena s Barackom Obamom, iako je za njega isuviše pokvaren igrač), tek je počela raditi, neupućena je i bez stvarnih veza, osim onih koje je stekla dok je vodila medijsko carstvo koje je sad prepustila kćerki.
Predsjednik je ne voli jer ga je za vrijeme kampanje gazila u svojim medijima i postavio ju je na mjesto ministrice samo da se pokaže nesposobnom i osramoti, kao neku vrstu osvete. No, i on je novi na poslu i ne može se nositi sa svim međunarodnim katastrofama koje je zakuhao glupi, samozaljubljeni Dunn.
Ministrica Ellen Adams je najpametnija, najsposobnija osoba u vladi - ne samo američkoj! Ona je i pravi domoljub i jedina može spriječiti nuklearnu katastrofu koja se nadvila nad Sjedinjenim Državama, s brojnim vanjskim i unutarnjim neprijateljima. Madam Secretary, što je ministričina službena titula, ima samo tri ozbiljna pomagača dok spašava svijet, a to su njezina kći i sin te Betsy, njezina najbolja prijateljica od djetinjstva, jezičava, vulgarna, pametna, uz nju čitavo vrijeme poput odanog, oštrog psa čuvara.
Knjigu je doista teško ispustiti iz ruku jer ministrica ima samo nekoliko dana da otkrije gdje je nuklearna bomba i tko ju je postavio, nakon eksplozija-najava u Londonu, Frankfurtu i Parizu koje su ubile stotinjak ljudi. Da bi uspjela u svojoj misiji, Ellen neprestano leti svijetom raščupana i neispavana u avionu Air Force 3, kako neslužbeno, čini se, u Bijeloj kući zovu Boeing na raspolaganju ministrici vanjskih poslova. Ellen je opisana kao žena srednje visine u kasnim pedesetima, elegantna, s razvijenim osjećajem za stil i elastičnim donjim rubljem koje prikriva njezinu ljubav za eklere.
U tri dana Ellen leti u Frankfurt da bi se susrela s nekim ljudima iz CIA-e, zatim u Oman, pa u Iran, Pakistan i Rusiju. Na svojim putovanjima prvo se susreće s niže rangiranim “gospodarima svijeta”, no kako vrijeme prolazi, a opasnost je sve bliže, uspijeva doći do samog Ivanova/Putina, pa čak i iranskog ajatolaha, koji inače nikad ne razgovara sa ženama.
Evo jednog upečatljivog ulomka iz knjige: “Ovo zvuči uvjerljivo, pomislila je Ellen dok su joj se misli rojile u glavi. Um joj je počeo povezivati sve i svašta. Nije to djelo ruske vlade. Barem ne službeno. Ali ruski predsjednik i njegovi oligarsi povezani su s mafijom. Svi su oni osobno dijelili milijarde zarađene prodajom svega i svačega, od oružja do ljudi. Ruska mafija je posve lišena ideologije i bilo kakvih skrupula. Ona je bez kočnica. Ali zato ima oružje, kontakte, novac. Oni bi prodali sve što bilo tko zatraži. Od plutonija do antraksa. Od djece seksualnog roblja do ljudskih organa... Ruska mafija je poveznica između Irana i šaha...
Ellen je pomislila da je Eric Dunn bedast, ali čvrsto je vjerovala da nije potpuni luđak. On ipak nije aktivno uključen u ovu urotu. Postoje drugi koji bi itekako profitirali s ovim kaosom...”.
Politički krimić ravno iz Bijele kuće objavljen je prije nešto manje od šest mjeseci, a danas, s ratom u Ukrajini, djeluje gotovo kao Predskazanje koje ledi žile. Nakon posvete “svim snažnim muškarcima i ženama koji nas štite od užasa i ustaju protiv nasilja, mržnje i ekstremizma bilo koje vrste”, slijedi epigraf, citat iz knjige ekonomskog analitičara Toma Petersa: “Ono najčudnije što se dogodilo za moga života nije činjenica da smo čovjeka spustili na Mjesec niti to da Facebook ima 2,8 milijardi aktivnih korisnika mjesečno. To je činjenica da u 75 godina, 7 mjeseci i 13 dana nakon Nagasakija nije detonirana nuklearna bomba”.
Dok američka ministrica vanjskih poslova pokušava dokučiti tko stoji iza prijetnje nuklearnom katastrofom, pomaže joj iranski ajatolah koji joj prvi objašnjava da se to ne bi moglo dogoditi, a da ruski predsjednik o tome ne zna ništa: “Nitko ne može nabaviti takvo oružje, taj fisijski materijal, bez njegova odobrenja. On je na tome zaradio milijarde.” Tad ministrica počinje povezivati: Iran, pakistanski umno poremećeni znanstvenik, Al-Kaida...
Odlazi u Rusiju i susreće se s Ivanovim/Putinom. On je veoma sličan Dunnu/Trumpu po tome što se “postavio kao da on jedini stoji na brani potpunog ludila”. On je puno sitniji nego što je očekivala, ali “intenzivan, uz njega se čovjek osjeća kao uz eksplozivnu napravu čiji je fitilj razvučen od pucanja... Nesmiljeni tiranin, obučen za ugnjetavanje, i suptilno i okrutno”.
U ovoj političkoj osvetničkoj fantaziji gotovo da i nema pozitivaca među velikim igračima. Pogledajmo kako je Ellen opisala britanskog premijera, koji se u romanu zove Bellington. Nakon eksplozije bombe na londonskoj središnjoj ulici Piccadilly, ispred robne kuće Fortnum & Mason, stare 315 godina, konzervativne poput Gornjeg doma, na Zoomu se pojavljuje premijer “ozbiljna lica, kose na sve strane”. On je bezobrazno prekida kad ministrica sugerira zašto je baš bomba eksplodirala na tom mjestu.
”Ellen se suzdržala, nije se narogušila, iako je osjetila da joj se obraća s visoka. No, priznala je samoj sebi da joj svi koji govore tim britanskim engleskim više klase zvuče kao da joj popuju. Kad oni progovore, ona uvijek osjeti žalac, Glupačo.” Na drugom mjestu čitamo da je Ellen “navikla da je podcjenjuju; beznačajni muškarci uvijek pokušavaju umanjiti uspješne žene srednjih godina.”
Nije im oprostila, barem ne onim prominentnima koji su se našli u njezinu romanu s ključem, pod nekim drugim imenom.
Osim toga, priznaje sama sebi, njezini mediji sustavno su napadali premijera Bellingtona, “prikazujući ga kao žalosno neadekvatnog. On je ljuštura, aristokratski bedak, a ono malo odvažnosti što bi mogao imati zamjenjuje nasumce ubačenim latinskim frazama i osjećajem da mu pripada sve što poželi”. Možda nije na meni da ispravljam Hillary i njezinu suautoricu, poznatu kanadsku spisateljicu Louise Penny, no Boris Johnson nije aristokratskog podrijetla, svi njegovi preci, kao i on, itekako su radili za život - on i njegovi preci morali su sami kupovati svoj namještaj, nisu ga naslijedili, da ponovim poznatu rečenicu kojom je davno netko snobovski “spustio” jednom britanskom političaru.
I Trump/Dunn opisan je kao “ljuštura, Trojanski konj, prazan skup u koji su svi ti ljudi (urotnici) mogli uliti svoje ambicije, svoje bjesove, svoje mržnje i nesigurnost”. Kad se Ellen/Hillary konačno nalazi s bivšim predsjednikom na Floridi, na njegovu imanju “koje bi bilo veličanstveno da je doista izgrađeno kao palača, a ne spomenik pretjeranom pokušaju kompenzacije “, ona se naginje prema njemu i “osjeti njegov dah s mirisom mesa”, a na jednom drugom mjestu opisuje ga kao “mjehur u kadi koji samo što se nije raspukao i proširio smrad”.
Hillary je napisala politički triler s prijateljicom Louise Penny, poznatom kanadskom autoricom krimića. Upoznale su se preko zajedničke prijateljice Betsy Ebeling, najbolje Hillaryne prijateljice od šestog razreda osnovne škole. Hillary i njezina neprežaljena Betsy, koja je preminula od raka prije gotovo tri godine, navodno su često čitale iste krimiće, žanr koji su obožavale, i do kasno u noć, telefonski ili uživo, analizirale pročitano. Betsy u ovom romanu dobiva istinsku, dirljivu posvetu - ona je zapravo jedina osoba kojoj američka ministrica vanjskih poslova može bezuvjetno vjerovati. Gotovo svi ostali oko nje su potencijalni urotnici, pokvareni gramzljivci ili bijeli šovinisti, arijevci koji smatraju Ameriku ugroženom. Samo je poneki general ili obični vojnik pravi domoljub spreman poginuti za svoju zemlju.
Ako želite saznati kako ministrica svojom mudrošću i socijalnom inteligencijom spašava svijet, morat ćete kupiti knjigu ili malo pričekati. Hillary Rodham Clinton i Louise Penny prodale su prava na ekranizaciju romana koji kao da je i pisan kao predložak za film. Hillary bi mogla glumiti sjajna Laura Linney iz serije “Ozark”, koja je glumila i Abigail Adams, ženu drugog američkog predsjednika. No, to ćemo tek vidjeti.
Nigdje nije otkriveno koliko je za prava platila neovisna filmska kompanija Madison Wells, u vlasništvu milijarderke, bogate nasljednice Gigi Pritzker, koja radi filmove o jakim ženama kojima nitko ne može stati na put te muškarcima koji bi htjeli mijenjati svijet. Između ostalih, Gigi je producirala, recimo, dva odlična filma, mračnu “Zečju rupu” (2010.) s Nicole Kidman te film “Sve ili ništa” (2016.) redatelja Taylora Sheridana, nominiranog za nekoliko Oscara te Golden Globea.
Na žalost, nije objavljeno niti koliko je izdavač Macmillan platio autoricama za ovu knjigu. Takvi ugovori uvijek su tajni, no knjige su u Sjedinjenim Državama općenito veoma veliki biznis. Supružnici Obame potpisali su 2017. s izdavačem Penguin Random House ugovor za njihove dvije knjige koji je, prema Financial Timesu, premašio nevjerojatnih 65 milijuna dolara. Bill Clinton je za svoju autobiografiju “Moj život” dobio predujam od 15 milijuna dolara 2004. godine, a Hillary za svoju autobiografsku knjigu “Teške odluke” iz 2014. čak 11,5 milijuna dolara.
Ugovor za predujam na 17 knjiga, za nevjerojatnu, astronomsku sumu (također tajnu) potpisao je još 2009. pisac bestselera James Patterson. Spekuliralo se da se radi o ugovoru na iznos između 100 i 150 milijuna dolara, a procjenjuje se da je Patterson do sada sa svojim knjigama zaradio gotovo 600 milijuna dolara. Upravo s Pattersonom je Bill Clinton, nešto prije Hillary, počeo raditi na krimićima. Dosada su objavili skupa dva politička trilera, “Predsjednik je nestao” (Školska knjiga, 2018.) i “Predsjednikova kći” (2021.). Krimić “Predsjednik je nestao” trebao je postati i TV serija - streaming servis Showtime je kupio prava - no snimanje je prekinuto na jesen 2020. zbog pandemije.
Knjiga Hillary Clinton i Louise Penny dobila je puno bolje kritike od zajedničkih projekata njezina supruga i Pattersona, možda i zato što Hillary nije kao Bill za suradnju odabrala najpoznatiju “književnu tvornicu novca”, već manje poznatu prijateljicu svojih godina i sličnih vrijednosti. No, bez obzira na prijateljstvo, bez obzira na priliku za osvetničku fantaziju u kojoj jedino pametna Hillary može spasiti Ameriku, čini se da oboje, i Bill i Hillary, ne žele “samo pisati” jer im umjetničke duše to traže, oni zapravo žele pišući postati dio šou biznisa - Trump je iz njega ponikao, a oni se u njega žele konačno ugraditi. Za ove autore pisanje i tiskanje knjiga beskrajno nalikuje tiskanju novca.
VIDEO Maja Šuput javila se nakon "incidenta s haljinom": "Moja doza stresa u kojoj uživam!"
Mogu zamisliti sadržaj dotične. Halo Tomase što se radi. Spava se. Nema pravog posla?