U tekstu ostavke Ivica se Račan članovima svoje stranke obraća i sa
“drugarice i drugovi”, ali i rabi
naglašeno domoljubne riječi “Lijepa
naša”. Tako objedinjuje dva sudbinska značenja
svoje karijere. Ta “drugarska” karijera počela je
1972., nakon što je Tito obračunom s
“kontrarevolucijom” odlučio ponovno učvrstiti
temelje donekle poljuljane Jugoslavije. A završava, evo, u
Lijepoj našoj, u kojoj je Račan 17 godina bio predsjednik
SDP-a, nasljednika SKH.
Jedan Račan u dvije države, u dva sustava. U jednom čovjeku - komunist
i demokrat. U jednom političaru Jugoslaven koji nije mogao zamisliti
samostalnu Hrvatsku, i “prisilni” Hrvat koji je
neki politički smisao morao naći bez Jugoslavije. I ne samo
što ga je našao nego je SDP ojačao do druge
najjače stranke u zemlji, a za sebe je, što je pokazala i
sadašnja bolest, priskrbio poštovanje političke
Hrvatske, pa i one koja se s njime ni u čemu nije slagala.
Račan ne pripada političarima koji stvaraju okolnosti nego onima koji
se okolnostima prilagođuju. Često mu se u velike zasluge pripisuje
činjenica da je omogućio prve višestranačke izbore u
Hrvatskoj, ali što je drugo mogao učiniti, i što
bi s njim bilo da im se usprotivio? Slična se pitanja mogu postaviti i
uz neke njegove druge, za SDP presudne odluke, kao što je
koalicija s Draženom Budišom. Tom koalicijom stranku je
definitvno legitimirao kao nacionalnu i s nje poskidao jugokomunističke
oznake.
Makar je nakon četiri godine na vlasti izgubio na izborima, nije
odstupio, te je tako odgodio potres koji se događa sada kada je SDP u
izbornoj godini ravnopravan takmac HDZ-u. Jačinu toga potresa odredit
će činjenica da odlazi čovjek koji je stranku vodio gotovo dva
desetljeća, i koji ju je u to vrijeme jačao samo sebi svojstvenim
lukavstvom i potezima. Račanovo “održati se” uvijek
je bilo jače od “odlučiti” i
“riskirati”. Sprega mu je bila draža od načela kad
mu je više od načela koristila. Nikad nije dopustio da
otpadnici od SDP-a budu razlog drame u stranci. Na neupadljiv a opet
primjetan način nije se ustručavao poistovjećivati s
“antifašističkim naslijeđem”, ali i
pohoditi Bleiburg. Nije prezao ni od kadrovskih čistki u medijima i
drugdje, ali ni od suradnje s nestranačkim osobama, itd.
Takva Račana u SDP-u nitko ne može zamijeniti. Za SDP je najveća
nevolja što je naglo izgubio jedan stil, Račanov, a ima tako
malo vremena da se tko drugi do izbora svojim stilom djelotvorno
nametne. Željka je Antunović od svih kandidata sa svojom
ratobornošću Račanu najmanje nalik. Zoran Milanović je
hladni elitist bez osmijeha. Picula je frazerski perfekcionist kojemu
svaka rečenica mora imati kravatu. Arlovića je potrošio
Sabor. Iz Linića se širi samo negativno zračenje. Jurčić ima
ekonomsku pamet i držanje časne sestre. Možda Komadina?
Račan je ipak SDP-ova epoha i teško je naći zamjenu za
epohu. S Račnom odlazi povijest SDP-a, čije se tečevine nekom
radikalnijom politikom lako mogu urušiti. Ima osjetljivih
situacija u kojima je bolje ne učiniti ništa nego pokvariti
sve. Ima situacija kojima je bolje zavladati nego im se suprotstaviti.
Ima ljudi koje je bolje pustiti da u svojoj strasti sami padnu nego to
padanje ubrzavati. Ima ljevičarenja koje ne zna što je
nacionalno i domoljubno, ali ima nacionalnog i domoljubnog bez kojeg
ljevica nema nikakve šanse. S tim i drugim mudrostima Račan
je stvarao moć SDP-a. Do izbora je premalo vremena da ta moć oslabi,
ali dovoljno da se osjeti nedostatak čovjeka koji je utjelovljuje.
Stoga će Račanov nasljednik do tih izbora najviše trebati
taj nedostatak ublažiti.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
