U subotu navečer, iza deset sati, imali ste jako male šanse dobiti nekog od domaćih filmaša na telefon. Oni ili su bili na otvaranju festivala u Puli ili su se, skandalizirani tv prijenosom svečanoga otvorenja u nevjerici međusobno nazivali pitajući se koliko još domaći film i oni sami mogu biti obezvređivani.
Svojedobno sam čuo, iako nikada provjerio, da riječ “pula” na romskom znači “ona stvar”, znate onu riječ koja počinje slovom k, a po tome kako mnogi tretiraju taj nesretni festival to sigurno ne može biti daleko od istine. Umjesto da posao povjere Draženu Ilinčiću, hateveovci su ga poslali da izvještava s otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara, pa smo barem otud dobili porciju svježih i lucidnih komentara poput onoga da je uvaženi Mesićev gost, kazahstanki predsjednik Nazarbajev poznat po tome što je tužio Sashu Barona Cohena (poznatijega kao Alija G.) zbog njegova utjelovljenja urnebesnoga kazahstanskog novinara Borata.
Na žalost, pulski festival nije počeo filmom “Borat” nego nastavkom “Pirata s Kariba”, ali su se hateveovci zato pobrinuli da otvorenje protekne na razini najblesavijih Boratovih izdanja. S tom razlikom da Borat zna što radi. Urednica Koraljka Kirinčić vjerojatno je previše puta gledala “Genijalce”, ili se previše dopisivala s Pjerom Žardinom na Iskrici. Nikako se drukčije ne može objasniti kako je baš on, u godinama kada mu glavu krase samo sijede, dobio priliku debitirati kao voditelj s kvazicrvenog tepiha (čitaj: organizatori snimanja puštaju pripremljenu grupu ljudi, uvijek prerano ili prekasno, pred kameru).
Onaj tko ga je izabrao za taj posao trebao bi dobiti transkript svih njegovih izjava i čitati ih dok mu i samom ne posijedi posljednja vlas na glavi. Ako nije ispuštao krajnje neukusne zvukove – “ej”, “ohoho”, “da, da”, “Isuse, tko će to sve...”, “ooo, koja navala” – onda je jednako besmisleno pokušavao sastaviti najavu poput: “Cijenjeni gledatelji i gledaoci dobra večer, dobro došli u pulsku Arenu, ovo prekrasno zdanje pulske Arene, na 53. filmski, aaa, festival u Puli ili filmski festival igranog filma u Puli.“ Jedva je raspoznavao goste, a redatelj “Karaule” posebno može zapamtiti riječi kojima je predstavljen:
“Rajko Grlić, tu se nema kaj posebno pozdraviti.” Ni drugi nisu bili puno bolji, a redatelju ili snimatelju koji je propustio raširiti ili promijeniti kadar kada je Jadranka Đokić (ili kaskader) skočila s visoke konstrukcije, trebalo bi pod hitno preporučiti uzimanje genka ili nekog drugog preparata za poboljšanje koncentracije. Kako nedavno nisam bio sklon navijačkoj groznici tijekom kratkog radnog izleta vatrenih na nogometnom prvenstvu u Njemačkoj, probao sam to ispraviti tako što sam se odlučio staviti u grotlo navijačke atmosfere.
Iscrtao sam kockice na licu, ogrnuo se kockastim šalom, uzeo pivo i pripremio za gledanje dokumentarca “Srca vatrena” dvojice Hrvoja, Hrengeka i Zovka, o našim navijačima u Njemačkoj. Pozvao sam i svog šestogodišnjeg sina da mi se pridruži, ali on me samo u čudu pogledao i upitao zar maskenbal nije prošao. I otišao je slušati Edu Maajku, ostavljajući da u njegova leđa ispuhujem odgovor da je maskenbal možda gotov za Cicu Kranjčara, ali ne i za sve prave navijače koji će, u nedostatku uspjeha nogometaša, biti predmet novih mitologija do sljedećeg nogometnog prvenstva.
Hrvatski navijač već je proglašen dvanaestim igračem na terenu, važnim, ako ne i važnijim (ma što, sigurno važnijim!) od “petog Beatlea”, Georgea Martina, u karijeri liverpulske četvorke. Na žalost, nakon odjavne špice morao sam samo tužno razmrljati kockice s lica jer je film ponudio samo ono zbog čega se nikada i nisam mogao poistovjetiti s razularenom gomilom koja se izražava, ako od alkohola uopće može otvarati usta, prosto-proširenim rečenicama s naglaskom na prosto(te).
Hrengek i Zovko kao nekakvi mamini sinovi nekritički su se oduševljavali baš tim najsirovijim navijačkim stranama, pa smo unedogled slušali djetinjaste izjave, jedne te iste navijačke pjesme, a naročiti je vrhunac dvojac prepoznao u prizoru kada jedna grupa navijača urliče “u boj, u boj”, a druga “za narod svoj!”. Prema toj dobrohotnoj, ali očaravajuće ispraznoj proširenoj reportaži, kakvu bi od “kućnih snimaka” složio bilo tko, čak se i Stankovićev glasoviti film o Cro Copu čini kao zaokruženi autorski dokumentarac. Hm, ili ne baš... U svakom slučaju, oba filma ne da su za Pulu nego za, da oprostite – pulčinu!
