Poslije banaka, telekomunikacija, hotela i naftne industrije, Hrvatska
je prodala i Luku Modrića. Mnoštvo onih koji su jamrali prilikom tih
državnih rasprodaja kao da se sada čak i ponosi dobrim prodajama,
milijunima eura koje je dobilo. Gotovo kao da i njima pripada dio
Modrićevih eura. Zemlja siromašne većine raduje se da je uspio netko
koga je doživljavala svojim. Država pak mudruje kako oporezovati dio
Modrićevih eura.
Uskoro bi se mogao pojaviti i netko od žmuklera kao i kod
Eduarda koji će tvrditi kako je jako zaslužan za njegov uspjeh i
kako stoga ima pravo na postotak od njegova transfera. Postoci i
provizije valjda su prirodno stanje tokova novca u Hrvatskoj.
Prodaja Luke Modrića prodaja je jednog od rijetkih preostalih hrvatskih
brendova. Prije ulaska u EU država će morati prodati i preostali dio
svoga vlasništva u Ini. Prije ili poslije bit će prodane i Hrvatske
željeznice, JANAF, Croatia osiguranje, Podravka... Morat će nestati i
brodogradilišta... i Hrvatska će postati firma, natpis, nešto poput
imena dućana u kojemu je obavljena rasprodaja. Eurokracija, koja ne
samo da Hrvatsku uvjerava, nego i traži da se liši vlasništva, u svojim
zemljama u državnom vlasništvu ima i nacionalne banke i osiguravajuće
kuće, i telekomunikacije i strateške industrije...
Hrvatska je sve to, pod izlikom da je privatizacija nužnost, prije
svoga ulaska u EU morala prodati. Pa je tako prodala i banke. I kome ih
je prodala? Strancima, ali ne privatnicima, nego njihovim državama.
Kada je stvaran braniteljski fond, težak nekoliko milijardi kuna,
predlagalo se i očekivalo da će braniteljski novac biti povjeren još
jedinoj hrvatskoj banci u državnom vlasništvu. No, umjesto Poštanske
banke, novac hrvatskih branitelja ići će preko druge banke. Ništa
čudno. Bilo bi čudno da je drukčije.
Nekoć je još čudilo što je država silnim milijunima sanirala Riječku
banku, a onda je prodala za manje nego je u nju uložila. Da je danas
tako, više nikoga i ne bi čudilo. Kada je vlada Ive Sanadera, bez
ikakva ozbiljna državnog interesa, dopustila prodaju Dukata, kao da
nema nikakva strateškog značaja, predsjednik Mesić uvjeravao je da će
Luka Rajić novac od prodaje i reinvestirati, opet uložiti u Hrvatsku. U
što je uložio?! Ni u što.
Danas, dok brodogradilišta još rade, zaposlenima se obećava da nitko
neće ostati bez posla, a sutra, kad ih se zatvori i radnike možda
otpravi s nekom crkavicom, vjerojatno će ih se uvjeravati kako je ipak
najvažnije da nisu gladni.
Država koja ne želi imati svoju nacionalnu banku ne može imati ni bilo
što drugo od nacionalne važnosti. Ako nema novčanog suvereniteta, kako
će biti političkoga? Ako su nam se političke elite neovisno u
kojoj su stranci složile da "EU nema alternative", onda jedino
preostaje sudbina, pouzdanje u dobru karmu. Ako smo u stanju sve
prodati da bismo kupili ulaznicu za Europsku uniju, a da je još nismo
kupili, onda s nama nešto nije u redu, a ne s EU.
Od dosadašnjih silnih rasprodaja državnog vlasništva, koje su svi
stvarali, korist je imala samo malobrojna manjina. Je li socijalna
demagogija reći da je od toga nekakve koristi trebala imati i
mnogobrojna većina? Je li to zaostalo socijalističko natražnjaštvo?!
Bogata je manjina rasprodala banke i tvornice, a sada siromašnoj većini
poručuje: "Nema više socijalizma!" Istina je, nema više socijalizma. A
nema baš puno ni toliko željenog kapitalizma. Ali zato i te kako ima
hrvatskog grabizma. A u tom novom i osebujnom hrvatskom socijalnom
okolišu mnogi su se izvrsno snašli. Postali su krupni, moćni i debeli.
Prodali su tvornice, banke i hotele, "konkretizirali trgovinu", a raji
prepustili prodaju Luke Modrića. Kakva demagogija!
BIJEDA POLITIKE
