Sveden na sudsko-pravnički izričaj, nedavni ispad vjeroučitelja Krešimira Bagarića u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi može se učiniti manje zlokobnim i odvratnim. Ali treba pažljivo pročitati kako je incident opisan u priopćenju Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu:
“Postoji osnovana sumnja da je 38-godišnjak 29. studenog 2017. od 14.00 do 14.45 sati tijekom nastave vjeronauka u osmom razredu jedne zagrebačke osnovne škole, svjestan svog utjecaja i autoriteta kao nastavnika, u nakani izazivanja netrpeljivosti i spremnosti na nasilno ponašanje prema pripadnicima srpske nacionalnosti i muslimanske vjeroispovijesti podučavajući djecu kao vjeroučitelj iznosio diskriminatorne stavove te iskazivao prijezir i nesnošljivost prema pripadnicima spomenute nacionalnosti i vjeroispovijesti.
Osnovano se sumnja da je time nametao učenicima iznesene stavove te izazivao osjećaje mržnje, odbojnosti i prihvaćanja agresije prema dvjema osobama, kao i pripadnicima srpske nacionalnosti i muslimanske vjeroispovijesti. Sudac istrage prihvatio je prijedlog zagrebačkog Državnog odvjetništva te vjeroučitelju odredio istražni zatvor temeljem članka 123. stavka 1. točke 2. ZKP-a.” Svrha službenih tekstova i spisa nije izazivati emocije prišivanjem bombastičnih atributa djelima i njihovim počiniteljima. Ali bojim se da je hrvatska javnost već odavno navikla i postala ravnodušnom prema “izazivanju netrpeljivosti”, “spremnosti na nasilno ponašanje prema pripadnicima srpske nacionalnosti i muslimanske vjeroispovijesti”, “izazivanje osjećaja mržnje, odbojnosti i prihvaćanja agresije” i tome sličnim pravnim kvalifikacijama.
Osobno me je malo začudila formulacija o “dvjema osobama” kada se lijepo čuje da je vjeroučitelj raznorazne metode smaknuća i uklanjanja mrtvih tijela vrlo slikovito zazivao za poimence troje ljudi: bivše predsjednike Mesića i Josipovića te Vesnu Pusić. A kako je javnost doznala za točan sadržaj tog sata vjeronauka? Zahvaljujući snimci koju je netko iz razreda snimio i dostavio portalu Index. Kolegica Renata Rašović već je pohvalila taj čin u komentaru objavljenom u Večernjem listu pod naslovom “Kako je dijete posrnulog školskog vjeroučitelja poučilo vjeri”.
Tražeći dobro u zlu i svjetlo u mraku, što je uvijek plemenito i za pohvalu, kolegica Rašović pohvalila je i promptnu reakciju mjerodavnih službi i ekspresno udaljavanje vjeroučitelja Bagarića iz škole, kao i ograđivanje nadbiskupijskog ureda za vjeronauk u školi od dotičnog vjeroučitelja. I još je blagonaklono i dobronamjerno dodala da je riječ “o izoliranom slučaju koji sasvim sigurno neće zasjeniti sva dobra djela koja Crkva, osobito u ove dane Božića, čini za potrebite”. Naposljetku, kao najvažnije u čitavoj priči, kolegica je istaknula “hrabrost i savjest djeteta (14) koje je snimilo tu prljavštinu pa dostavilo medijima, djeteta koje, za razliku od vjeroučitelja, precizno razlučuje dobro od zla”. Za kraj članka ostavila je nadu da je “posrnuli vjeroučitelj, ako ima zrno pameti”, od tog hrabrog i savjesnog djeteta dobio pouku o vjeri, “onoj koja ne poziva na nasilje i koja ne poznaje govor mržnje kakvim je pokušao zatrovati djecu”.
No budući da pravosuđe ne počiva na nadi, a još manje na vjeri u bilo kakva zrnca dobrote i pameti u ljudima, svakako je jako dobra vijest da je “posrnuli vjeroučitelj” zbog svog ispada završio iza rešetaka gdje je dobio priliku intenzivno razmišljati o vjeri koju naučava u ime Katoličke crkve.
Tako eklatantan i svakom razumnom čovjeku jasan govor mržnje, onaj koji sadrži stvarne prijetnje stvarnim osobama, koji priziva nasilje i poziva na nasilje protiv određenih osoba imenom i prezimenom, ili prema pripadnicima konkretnih skupina ljudi, treba najstrože sankcionirati i sprečavati. Svakom tko s tako očito zlom namjerom javno izrekne ili napiše takve prijetnje i gadosti policija bi trebala pokucati na vrata i spremiti ga za početak iza rešetaka na hlađenje i razmišljanje o vlastitim postupcima. Trebalo bi se podrazumijevati, ali nažalost u današnjoj Hrvatskoj ja moram jasno i nedvosmisleno izreći i sljedeće: svaki takav verbalni trovatelj i zlotvor zaslužuje lisice na ruke, bez obzira na to tko je njegova meta. Jednako se gnušam onoga tko na takav način zaziva mržnju i nasilje protiv biskupa Košiću, premijera Plenkovića, Mesića, Josipovića, Vesne Pusić ili bilo kojeg od kolega novinara. Ili Zdravka Mamića.
Ne obazirući se na kmečanja o vraćanju verbalnog delikta i onemogućavanju slobodnog mišljenja i izražavanja, jednako bih, svim zakonom predviđenim i dostupnim sredstvima, gonio i one koji bi opet rado otvorili ustaške logore i jame, kao i one koji svojim neistomišljenicima priželjkuju komunistički metak u potiljak. Pa makar neistomišljenici bili i notorni (neo)fašisti. Ali u međuvremenu je priča o “posrnulom vjeroučitelju” i “hrabrom djetetu” dobila nastavak koji, nažalost, baš i ne ostavlja prostora za optimizam i pozitivnu pouku.
Naime, zbog upitne zakonitosti snimke kao dokaza, vjeroučitelju se neće moći dokazati ništa bez svjedočenja učenika tog razreda čiji su roditelji, kako izvještavaju mediji, već redom odbili dati suglasnost policiji da razgovara s njihovom djecom. Mislite li da će itko od njih svjedočiti na sudu? To je tek loša vijest da se mladi i budući punopravni građani, baš kao i njihovi roditelji, boje širitelja mržnje. Oni s pravom nisu sigurni da su javnost, država i Crkva bezrezervno na njihovoj strani. Hrabro dijete vjerojatno već premire od straha, i to u prvom redu pred onim učenicima koji su s odobravanjem, tko zna koliko već zapravo puta, upijali “vjeronauk” Krešimira Bagarića.
Naime, nitko nije upozorio na prijetnju svjedocima koju je Bagarić unaprijed ugradio u svoj sotonski sat vjeronauka. Na snimci iz razreda jasno se čuju ove njegove riječi: “Sad će vjeroučitelj u Jutarnjem listu završiti. Svatko ima svog Mesića. Vjerojatno i ovaj razred ima nekog svog Mesića.” A njegov čitav razred već je vjeronaučen kako s prokletim izdajnikom treba postupiti. Svakom takvom “izdajniku” zato svi unaprijed moramo izraziti podršku, divljenje i zahvalnost.
zašto ovakvi novinari ne odu iz zemlje koju nikad nisu prihvatili kao svoju ne bi mu bio u koži živjeti negdje gdje ne voliš