Strah me je. Strašno me strah. Životinja u meni taj strah obožava. Život me uhvatio na lijevoj nozi. Mislim da ću poludjeti jednog dana”, zabilježio je Veselko Tenžera. On je pisac, mjesto mu je za pisaćom mašinom, nipošto ispred fotoaparata. U ostavštinu nam je, stoga, ostavio tek pokoju, nevoljko snimljenu, crno-bijelu fotografiju prilično bezizražajnog izraza lica. A lica... njih istodobno ima bezbroj. Koliko ih je tek sakrio. Evo, recimo, ovo lice: “Da bismo izdržali svoje Sahare, moramo voljeti, da bismo voljeli, moramo u Saharu. Samo ljudi na rubu ponora, i s ruba ponora, mogu voljeti”, piše odjednom taj glasoviti cinik, jezičav i brutalno direktan tip s kojim se nije uputno sukobljavati. Kako li je samo zaprepaštena bila sva zagrebačka intelektualna elita čitajući ove retke objavljene nakon njegove smrti, svi udivljeni novinari, glumci, slikari, književnici, odvjetnici i liječnici koji se su na zagrebačkoj špici okupljali privučeni magnetizmom verbalnih bravura Veselka Tenžere, uludo misleći da znaju tko je, zapravo, on.
Istina, nenadmašno novinarsko pero nizalo je tekstove o književnosti, slikarstvu, sportu, televiziji, Zagrebu, estradi i kiču, razotkrivajući svoje osebujno biće, ali tek u tragovima, onoliko koliko je želio dati. Pa, opet, treba vjerovati Marku Grčiću kad kaže da onaj tko pročita Tenžerinih deset rečenica, nikad neće zaboraviti njihovu aromu. Možda upravo stoga, i 30 godina nakon njegove iznenadne i prerane smrti Tenžerin literarni i životni opus još uvijek izaziva nemir, komeša emocije i snažno se opire zaboravu.
Eseji o usamljenosti i očaju
Čitale su ga tisuće, poznavale stotine, no znali su ga samo rijetki, oni kojima je dopustio da mu se približe. A to su bile tek tri žene: supruga Ivana, kćeri Marina i Ana. U domu obitelji Tenžera na zagrebačkom Jarunu, smrt supruga i oca drukčije se definira. “Više volim reći da je otišao u neke druge prostore”, kaže supruga. Ipak, uspomene su brižljivo sačuvane u obiteljskom albumu, u fasciklima s pedantno izrezanim člancima iz Studentskog lista, Slobodne Dalmacije, Hrvatskog tjednika, Vjesnika, Starta, Studija, Danasa... tamo gdje je ostavio trag. Iza čovjeka s kojim je dijelila 22 godine ovozemaljskog života, ostala je i oveća svijetloplava kutija, a u njoj 320 pisama adresiranih upravo njoj, većina s poštanskim žigovima Visa i Šibenika gdje je služio vojsku. Ta su pisma godinama kasnije ukoričena u knjigu “Pisma Ivani”, javno percipiranu kao ljubavnu. Tenžerine misli poput “za jedan dan ti i ja možemo učiniti koliko drugi za jedno stoljeće” mogu zavarati čitatelja, ne i nju.
“Nisu to eseji o ljubavi, već o usamljenosti i očaju. Vojska ga je samljela, nije podnosio autoritete. Pisao je silno bespomoćan pred životom u gomili. Da su to ljubavna pisma, ja ih nikada ne bih objavila”, rekla je. Svako od pisama je sačuvala i nosila sa sobom na svih 14 adresa koje su promijenili. Ova ljubav datira još s fakulteta. Na dan vjenčanja, Veselko je bio strahovito nervozan: tog 23. lipnja 1966. u Londonu se igralo finale Svjetskog prvenstva, pa je požurivao matičara. Razgovor s Ivanom Tenžerom ubrzo otkriva zašto je Veselko za svog jedinog prijatelja odabrao upravo nju. I danas kao i nekoć, mirno će, lišena svakog licemjerja, pričati o muževoj boemštini, čestim izbivanjima iz kuće do sitnih sati. “Veselko mi je bio prijatelj, ljubavnik i otac naše djece, sve osim supruga. Nisam ga doživljavala kao muža, jer da jesam, od našeg braka odavna ne bi bilo ništa. Nije trpio nikakve stege, naprosto se nije dao sputati. Morala sam ga prihvatiti takvim kakav jest. Na početku zajedničkog života to sam u sebi prelomila i zato smo mogli biti skupa toliko dugo”.
Češće nego kod kuće, moglo ga se susresti u nekom od kafića južno od Vjesnikova nebodera ili pak u središtu grada, u kafićima Mocca i Pasagge. U oblaku dima, uz čašicu kratkog pića, ondje ga je svakodnevno susretao Milan Ivkošić. “Svome vremenu”, napisao je kasnije o Tenžeri, “nije krojio uniformu nego ga je slikao. Tako je rijetko u ovoj sredini naći štivo poput Tenžerinog, koje ne optužuje, ne naređuje, ne zapovijeda, ne isključuje, ne demonstrira moć, intelektualnu povlaštenost, bogomdanost svojih autora”. - Bio je nevjerojatno duhovit, pronicljiv, svjež, dosjetljiv čovjek. Znao se narugati nazočnima, ali ih nikada uvrijediti - prisjeća se kolumnist Večernjeg lista. Otkriva da je u Vjesniku zbog svojih tekstova Tenžera tri puta bio suspendiran. - Bio je dosta liberalan, istodobno i tradicionalan. Nije krio ni svoje hrvatstvo, dapače, ali je znao i dobro podbosti Hrvate. Nije bio ni komunist ni antikomunist. Najpreciznije bi bilo reći da je bio slobodouman čovjek. Njegove teme nisu se uvijek sviđale političkim moćnicima, pa su ga stavili na led - kaže Ivkošić.
Prisjeća se potom kako su urednici Starta svojedobno nagovorili Tenžeru da napiše tekst u povodu tada epohalne Kardeljeve misli “sreću čovjeku ne može donijeti ni patnja ni država, nego on sam sebi”. Nakon objave teksta, najprije ga je napala cjelokupna zagrebačka partijska ćelija, a potom se u idućem broju od njega ogradila ista urednička garnitura koja je temu naručila. Olovna Tenžerina vremena pamti i novinar Gojko Marinković.
Premetačina na Ribnjaku
- Unatoč godinama i iskustvu, Veselko je u Vjesniku imao status mlađeg suradnika. Etiketiran kao nepodoban, radio je na najnižoj plaći, bez ikakve mogućnosti da dobije vlastiti stan, ali nitko se nije usudio otjerati ga. Sjećam se nekog sastanka o novoj sistematizaciji kada sam rekao da bi mu trebalo dati status komentatora ili otkaz, naravno, nije prošlo ni jedno ni drugo - prisjeća se Marinković.
S Tenžerom se redovito susretao na utrinskoj tržnici ili pak u “Aleji komentatora” u sjeni Vjesnikova nebodera. Evo baš je, kaže, neki dan podijelio jednu anegdotu s Veselkovom mlađom kćeri, Anom. - Ispričao sam joj kako smo je jednom umalo izgubili, skupa s kolicima u kojima je spavala. Malo smo popili pa na nju zaboravili, Eto, smijala se... Veselko je bio kozer, oko sebe je volio okupljati ljude, ali druženje u kavanama imalo je još jednu svrhu: svaku svoju kolumnu prije objave već je ispričao u birtiji kako bi osjetio njen odjek - priča Gojko Marinković. Potvrđuje priču kako su se za Veselkova života mnogi lažno predstavljali za njegove prijatelje. Čak i oni koji su ga progonili.
- Meni ni danas nije jasno, kao što ni onda nisam razumio, što u tim tekstovima ima tako subverzivno. Imao je tu nacionalnu crtu, ali nije bio radikalan, njegove su misli bile ponajprije slobodarske. Zašto su ga se onda bojali? Zato što ga nisu razumjeli... Izgleda da ga nije poznavala ni struka. Godinama kasnije, Hrvatsko novinarsko društvo je, kako se kasnije ispostavilo, neovlašteno koristilo njegovo ime za jednu od novinarskih nagrada. Supruga Ivana tome su se usprotivila budući da Tenžera nikada nije bio član HND-a i jer su mu se “gadile nagrade i kriteriji po kojima se one dodjeljuju“.
Starija kćer Marina ga pamti, Ani su bile nepune četiri godine kad je ostala bez oca, ali u njezinu sjećanju nekoliko je slika još vrlo živo: otac i kći beru divlje ruže na jezeru. Tenžerina žudnja prema kćerima nije nepoznata u novinarskim krugovima. Supruga mu je znala reći da prestane dosađivati unaokolo, ali nije se dao smesti. “Često je govorio kako nema ništa ljepše od trenutka kad okupaš, nahraniš i presvučeš bebu, a ona ti se onako bezuba nasmije. Boljeg oca svojoj djeci nisam mogla zamisliti”, priča Ivana Tenžera: “U njega sam se zaljubila tri puta“.
Prvi put, bilo je to 1962. kad su se spetljali na fakultetu, drugi put tijekom premetačine stana na Ribnjaku koji su uzeli u najam od operne primadone Dunje Vejzović. Premda je Tenžera u to doba za Hrvatski tjednik pisao isključivo književne kritike, nakon sloma hrvatskog proljeća policija mu je u siječnju 1972. zalupala na vrata. “Strašno mi je imponiralo njegovo držanje: pretres je trajao deset sati ali nije ih se bojao niti im se pokušavao svidjeti. Dok su nam čupali parkete, rekao im je da od vatrenog oružja nemajmo ništa, a od hladnog samo escajg. Kasnije je redovito zabavljao društvo evocirajući ovaj događaj”, prisjeća se Ivana Tenžera. Treći put zaljubila se u njega kad se razbolio: “Nikad nikog nije maltretirao svojom mukom, pa mnogi bliski prijatelji nisu ni znali da mu je loše. Tegobe sa srcem počele su tri godine ranije, ali ih je krio. Kada se potkraj pročulo, Vjesnik mu je želio platiti operaciju u Americi, ali o tome nije htio ni čuti. Toliko je bio vezan uz Zagreb. Nikada si neću oprostiti što sam ga pustila u ruke tome liječniku”.
Smrt ga je sustigla u 44. godini, na operacijskom stolu. Njegova je smrt bila potresna vijest za sve one pismene ljude kojima je još dugo bio potreban. No, i bez nagrada koje nose njegovo ime, Veselko Tenžera nije zaboravljen, tvrdi Milan Ivkošić. “Svi znaju za njega, svi koje zanima javna riječ i dobar novinski tekst. Ako ga i nema u medijima, usmena predaja spašava ga od zaborava. Veseli me što je čitanost njegovih knjiga u knjižnicama i danas jako dobra. Kako i ne bi: kad god ponovno pročitam neku od njegovih knjiga, ne mogu se oteti dojmu da je jučer pisana”, kaže Ivkošić. Uistinu, Tenžerine rečenice ne poznaju vremensku dimenziju, pa ni onda kada nose nepodnošljivu težinu. “Za sebe bih mogao reći da sam u stanovitom smislu čovjek bez ljubavi, iako sam cijeli život imao nekoga tko me voli, ja sam uvijek osjećao onu vrstu usamljenosti i bijega koji nastaje isključivo kao posljedica života bez ljubavi. Bježao sam dalje, očekujući nešto više, važnije, strašnije. Poslije sam samo bježao, očajnički se plašeći svakog životnog oblika koji sam poznavao, plašeći se da ne budem definiran, zatočen, neslobodan. Bježao sam na kraju, ne razmišljajući ni od čega bježim, lebdeći u praznini napučenoj mojom maštom.”
>>Tenžera – velikan iz nonparela
legenda koju danas mali novinarčići iz partijskih biltena pokušavaju kopirati...