Hrvatske birače zapljuskuje sve veći val najjeftinijeg i najprizemnijeg populizma! I kako će se bližiti datum predsjedničkih izbora, takvog će populizma očito biti sve više i bit će sve više najjeftinijih dodvoravanja biračima. Novi korak na tom putu zadao je Miroslav Škoro. On je u svom stilu, ili njegovi, tko će ga znati, jer se ne zna tko zapravo piše njegove objave na društvenim mrežama, na njima objavio svoje novo predizborno obećanje – neće više povlašteno ljetovati u državnim rezidencijama! Aleluja! Evo ga, najbolji recept za spas današnje Hrvatske! Nije se samo odredio dalje, što će onda biti s tim državnim rezidencijama? Tko će u njima biti? Čemu će onda služiti? Hoće li u njih turisti? Emigranti?
Naravno, kad je već izlizano obećanje o seljenju s Pantovčaka, koje nikad nije ispunila Kolinda Grabar-Kitarović, Škoro se hvata idućeg mogućeg, a to su povlaštena ljetovanja u državnim rezidencijama. Uvjeren sam da bi iduća obećanja trebala ići u ovom smjeru – ukinut ću vožnju službenim automobilima ili barem ići nabaviti one koji manje troše, i da su bez kožnih sjedala i grijača za guzice, da će ukinuti osiguranje, neće imati savjetnike, jest će samo jednom dnevno...
Škoro lupa i lupa, a ne odgovara na jedno vrlo jasno pitanje – kakvo je njegovo zdravstveno stanje? O tome ni jedne riječi! A prije kratkog vremena otkazao je dogovoreno TV gostovanje baš zbog zdravstvenih razloga! Javnost ima pravo znati što se događa s njegovim zdravljem!
Znate što je zapravo najnevjerojatnije u ovoj pretkampanji za predsjedničke izbore? To što gotovo nitko od glavnih kandidatkinja i kandidata, koji to zapravo još i nisu, jer službeni izborni proces nije počeo, uopće ne govore o temama koje se tiču predsjedničkih ustavnih ovlasti. Treba li sve njih podsjećati koje su to predsjedničke ustavne ovlasti?
Predsjednik je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. Naravno, nije autonoman u tome, jer je to više počasna nego izvršna funkcija, ali svejedno ima utjecaj kod imenovanja i vođenja procesa u vojsci. Dakako, u suradnji s Vladom. Jesmo li čuli da je netko od pretendenata na prijestolje na Pantovčaku nešto rekao na tu temu?
Kolinda Grabar-Kitarović jedino slatkorječiva kao i uvijek, a Zoran Milanović nešto je promumljao u svom stilu nakon atentata na naše vojnike u Afganistanu. No ništa određeno ni od njih ni od ikoga drugoga. Što bi, primjerice, Škoro s vojskom? Kako nabaviti nove zrakoplove? Kako namaknuti dodatna sredstva za vojsku, da bi dosegnuli godišnja izdvajanja od dva posto BDP-a? Kako zamijeniti još mnoštvo naoružanja i tehnike iz vremena Jugoslavije? Kakva nam vojska uopće treba u budućnosti? Manja, veća? Muk oko svega, osim što slušamo šuplje fraze.
Dalje, prema sadašnjem Ustavu, što je nemogući komplot Mesić-Račanova kompromisa kod izmjena Ustava nakon 2000. godine, predsjednik s premijerom supotpisuje imenovanja u diplomatskoj i sigurnosno-obavještajnoj službi. Ili, s premijerom odlučuje o svim bitnim stvarima u te dvije službe. Jesmo li i od jednog pretendenta na Pantovčak čuli kako unaprijediti našu diplomaciju? Posebice kako konačno unaprijediti našu gospodarsku diplomaciju o kojoj se godinama puno govori, a realno od nje do danas gotovo ništa nemamo, nikakvog značajnijeg učinka? Što bi tu napravio Milanović? Ili Škoro? Ili bilo tko tko se javio da želi na Pantovčak, osim Dejana Kovača koji je jako zagrizao ovu temu?
Što je uopće predsjednica dosad napravila na tom planu? Ima li se čime pohvaliti? Ili će naša diplomacija i dalje ostati područje uglavnom za ostvarenje privatnih ambicija pojedinaca na teret poreznih obveznika? A da ne govorim o sigurnosnim službama, tu tek nismo čuli ni jedno slovo, ni od koga, ništa, kao da ne postoje, kao da se to nikoga ne tiče, što službe naše rade, kako rade, tko ih vodi, bave li se čime bi trebale ili okolišaju? Kakve službe trebamo? Što treba mijenjati u njima?
Istina, predsjednik se ne treba vrtjeti samo oko područja u kojima ima ustavne ovlasti. Iako nema ovlasti, predsjednik uvijek u javnosti može nametnuti neku temu za koju ocijeni da je od velike važnosti za društvo i državu. I tu je već njegova velika moć, ako ne izravna, u donošenju odluka, ali onda već samim svojim autoritetom, kao najviše rangirani državni dužnosnik koji je biran na izravnim izborima, može usmjeravati i određene društvene procese. I to teme koje su bitne za budućnost države i društva. U nas je suprotno, još uvijek se mahom određuju prema ustašama, partizanima, Titu, Bleiburgu, Jasenovcu, Tuđmanu, Udbi...
Nije pitanje koliko troše, na što troše, kolike plače imaju već je pitanje dali vrijede toliko koliko nas koštaju.