Cijeli moj život od mene traže da vjerujem. Prije su tražili da bezuvjetno vjerujem kako Boga nema. Onda se Bog najvjerojatnije dogovorio s Partijom pa od mene danas isto tako imperativno traže da vjerujem kako Boga ipak ima. Nekad sam morao vjerovati da je Tito višestruki narodni superheroj, a danas traže da vjerujem kako je višekratni serijski ubojica. Pa su tražili da vjerujem kako je boljševizam najviši stupanj na skali društveno-političkog razvoja, da bi danas morao vjerovati da je kapitalistička demokracija najbolje i najhumanije čemu se ljudski mozak mogao dosjetiti.
Nametali su mi da vjerujem kako je Jugoslavija idealan politički okvir i, ako ona propadne, ni meni nema spasa. Danas me uvjeravaju da je ipak hrvatska država isključivi preduvjet da bih i sam mogao znati tko sam. Ono, pak, u čemu su se svi sustavi, totalitarni i nepopustljivo isključivi slagali i nekada i danas, i zajednički, jednoglasno od mene tražili da vjerujem jest da su slobodni zidari nepatvoreno zlo koje iz sjene hara svijetom. Hajde, da su se barem oko nečega složili, barem da ih je masonstvo združilo u kanonadama paklenih zahtjeva. Neću reći da su mi time masone učinili intrigantno privlačnim, nego su više pobudili interes za moj odnos prema nemasonskom, dakle, posve otvorenom i vidljivom funkcioniranju ovog svijeta. Uglavnom, zaključak mi je bio jednostavan; cijeli moj život svi koji su se gurali na mjesta moći i njezine distribucije od mene su očekivali da vjerujem, a ne da mislim. Mijenjale su se tek krajnje točke na dijagonalama kontradiktornih vjerovanja, ali se kontinuirano željelo da učinak tih suprotstavljanja bude isti. Strah.
On je isključiva civilizacijska konstanta svih epoha. Kao preduvjet efikasnoj manipulaciji ljudima prvi globalni strah koji je bio implementiran u čovjekovu svijest bio je strah od Božjeg gnjeva. Sve ostalo bili su derivati, izvedenice iz temeljnog straha koji je čovjekovu svijest držao u trajnoj pokornoj hibernaciji. Strah od Boga, kada bi se na trenutak odlučilo da Boga nema, djelotvorno bi zamijenio isto tako tajanstven strah od tajnih policija, a kada bi se Bog vratio, tajne policije i dalje bi nastavile mirno koegzistirati u prizemlju njegove nebeske uzvišenosti. Obje ove institucije smislio je isti dijabolični genije, jer koji je smisao postojanja Boga i tajne policije ako se stvarno potvrdi njihovo postojanje, a djelovanje postane – transparentno.
Strah od dugova, strah od gospodara, strah od nedokučivih sila prirode, strah od kraja svijeta, od nemogućnosti otkupa grijeha, strah od opakih bolesti, strah da će biti rata (premda nas iskustvo uči da bismo se više trebali bojati da rata možda neće biti), strah da nećemo stići na vrijeme, strah da ćemo doći prerano, strah što će misliti drugi ljudi, strah za egzistenciju, za radna mjesta, za plaće, strah za najbliže, strah od letenja i strah od slijetanja, od lopova, od smrti, od poraza. Od toga su sazdani naši životi. U posljednje vrijeme, naravno, tu je i strah od terorizma, jer me sad uvjeravaju da mi zlo žele neki daleki, zamaskirani ljudi iz pustinja za koje su prije tražili da vjerujem kako su nam to najveći prijatelji i dobrohotni saveznici. Ti isti zamaskirani, tako me se danas uvjerava, žele uništiti naš način života, iako oni u stvari zadržavaju kontinuitet našem načinu života utemeljenom na čistom strahu. Bez njih naš način života ne bi bio naš ili bi se dogodio paradoks da bi naš način života uništio naš način života.
Čovjek lišen straha istinski je slobodan. Čovjek opterećen stalnim strahovima istinski je preplašen. Kako očekivati da će itko ispustiti takvu moć nad čovječanstvom i omogućiti mu da vjerovanje zamijeni razmišljanjem, a strah slobodom. Kako ih onda gurati u crkve, u ratove, u banke, zavode za zapošljavanje, u redove pred izborne kutije, u apoteke, na groblja. To što su od mene tražili isključivo da vjerujem proizvelo me u apsolutnog nevjernika. Nikome od takvih ne vjerujem i premda nikome ne želim osporiti da vjeruje u bilo koju od tih bezidejnih idiotarija, minimum slobode koji si ostavljam jest da o svemu u svom životu imam i svoj stav. Moja sloboda počiva čak i na pravu da o nečemu ili nekomu ne mislim apsolutno ništa i da to nikoga nije briga. I tu dolazimo do jedinog opravdanog straha – strah sustava od ljudi koji ne žele vjerovati, već pokušavaju doznati. Kada se dogodi ta inverzija kvantitete straha, kada se stvori kritična masa onih koji uspravno stoje u tišini svoje analitičnosti, a ne da pokorno kleče ispred bilo kojeg od zastrašujućih totema grijeha i kazne, onda će sloboda postati naš način života i onda će se za njega doista vrijediti boriti.
>>Vrijeme u kojem je svijet uspio brendirati teror
Gerovč, vjerovanje da nema Boga također je samo vjerovanje. Čak i kad bi se dokazalo da za nastanak svemira nije morao postojati Tvorac, to samo po sebi nije dokaz da nema Boga. Kad tko kaže kako zna da nema Boga - laže. Ja ne znam ima li ili nema Boga ali, ako ga ima, saznat ćemo, svatko u svoje vrijeme. Ako ga nema, nije ni važno znamo li ili ne. To znanje, u tom slučaju, nestat će s nama. Dotad možemo samo pokušati biti što bolji ljudi.