Kako se već uobičajilo, LGBT zajednica i ove je godine pohvalila Goranovo proljeće. Zapravo, ne samo pjesništvo i pjesnike nego više Ivana Gorana Kovačića po kojemu je ta manifestacija i dobila ime. Ivana Gorana Kovačića i njegova pjesničkoga prijatelja, hrvatskoga književnoga barda Vladimira Nazora ta zajednica već godinama nastoji pretvoriti u simbole svoga spolnoga prava na različitost. Ta zajednica se želi društveno legitimirati upravo preko te dvojice pjesnika poručujući da, ako su u navodnoj homoseksualnoj vezi mogla biti njih dvojica, onda takve veze ni danas ne bi trebale biti sporne. Pristaše i simpatizeri takva nauma drže da se na taj način ujedno afirmiraju i antifašističke vrijednosti. Ove se godine dogodilo da se pjesnička priredba u Lukovdolu poklopila s odlukom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o preseljenju Titove biste i ostavštine s Pantovčaka u Muzej Hrvatskoga zagorja. Lukovdolsku je afirmaciju antifašističkih vrijednosti, prema mišljenju Titovih simpatizera, zasjenila predsjedničina „negacija antifašističkih vrijednosti". U pozadini jednoga i drugoga događaja u stvari stoji odnos prema Titu i njegovu idejnom naslijeđu.
Odnos nekadašnjih antifašista i titoista prema spolnoj orijentaciji današnje LGBT zajednice baš i nije bio osobito benevolentan. Naprotiv. Partizanska etika nije dozvoljavala nikakve seksualne slobode. Pogotovo homoseksualne. Partizanski je etički postulat bila seksualna apstinencija. Bilo je pravilo da u istoj partizanskoj jedinici „bračni drugovi" ne mogu biti zajedno. Prema tome, i višedesetljetna priča da su Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić, kako misle današnji pobornici istospolne orijentacije, u partizane otišli da bi mogli upražnjavati svoju navodnu vezu, nije realna. Jedini je apsolutnu slobodu, pa i seksualnu imao već tada neosporni Tito. Svi su znali za njegov ljubavni odnos s „drugaricom Zdenkom", njegovom sekretaricom i šifranticom te nekadašnjom beogradskom studenticom francuskog jezika Davorjankom Paunović. Kada bi mu drugovi to ponizno i smjerno natuknuli, kažu da bi samo rezignirano kazao: „Radite što hoćete, ali bez nje ne mogu!" I doista, kada je godinu dana po završetku rata umrla od tuberkuloze, Tito je svoju najveću ljubav, protivno svim običajima i zakonima, dao pokopati ispod svojih prozora u perivoju Belog dvora.
Titov režim i titoizam homoseksualnost nisu podnosili. Homoseksualnost je u SR Hrvatskoj zakonski dekriminalizirana tek 1977. godine. Bilo je to vrijeme vladavine članka 133. kada se zbog riječi protiv komunizma i Tita išlo u zatvor. Nakon što je represijom ugušio hrvatsku demokratsku revoluciju 1971., veliki je demokrat sucima poručio: „Ne morate se držati zakona kao pijan plota!" Usprkos svemu antidemokratskome, Titovi apologeti najviše dopuštaju da je „imao i tamniju stranu". Tu pak „tamniju stranu", koju predstavljaju grozote Bleiburga i Gologa otoka, apologeti brane Titovim antifašizmom! Pa i Staljin je bio antifašist! No i jedan i drugi bili su antifašisti boljševici. Tita to što je bio antifašist ne amnestira od svih felera koje je imao. Ni Tito ni Staljin nisu bili demokratski antifašisti poput Winstona Churchilla ili Charlesa de Gaullea. Usprkos tome, Titovu demokratskome deficitu, naši ga titoisti i dalje veličaju kao neporecivoga. Kao argument u obrani Tita koriste čak i Tuđmanov sentimentalni odnos prema Titu premda Tuđmanu ne mogu oprostiti što je srušio dragu im Jugoslaviju i stvorio nevoljnu Hrvatsku. U svoju obranu Tita kao povijesni autoritet uvode i čak gospođu Ankicu Tuđman!
Tito je imao šarma, bio je veliki opsjenar, žene su ga voljele, narkotizirani narod poslušno slijedio. Bio je savršeni manipulator. Kao kicoš u bijelom odjelu i sa žirado šeširom tadašnjem je Zapadu kao „veseli diktator" bio simpatičan. Današnja Europa misli da mu je kao komunističkom totalitaristu mjesto u muzeju. Mjesto mu je i u istinito vrednovanoj hrvatskoj povijesti, ali ne više iznad te povijesti. U Europskoj uniji, jednako nesklonoj i fašističkome i komunističkom totalitarizmu, Titovo mjesto može biti jedino u muzeju, u nostalgičnome sjećanju njegovih sljedbenika i samo u političkoj povijesti.
>> Može li se titoističko vrijeme zamijeniti idilom novoga vala?
>> Nije problem srpska umjetnička kvaliteta, nego nekritičko prihvaćanje istočnjačkog treša
diktator zločinac ne zaslužuje niti muzeje..