Odmah na početku treba razjasniti da političke svađe, same po sebi, u demokraciji nisu nešto loše i nepoželjno. Otvorene i žustre političke rasprave, sučeljavanje mišljenja, pa i političke svađe i sukobi u demokraciji su nešto posve uobičajeno. Ono famozno jedinstvo na koje se često znaju pozivati neki naši političari tipičnije je za diktature nego za demokracije. Međutim, i političke svađe mogu biti konstruktivne i destruktivne, korisne i beskorisne, pa tako i poželjne i nepoželjne.
Aktualna svađa ključnih hrvatskih političkih aktera, predsjednika države i predsjednika Vlade, koja se trenutačno kanalizira putem sukoba predsjednika države i ministra obrane potpuno je destruktivna, jalova i u cijelosti nepoželjna. Ta svađa u ovom trenutku predstavlja hrvatski unikum, s obzirom na to da sukob ključnih političkih aktera takve vrste i tih dimenzija, u kojem je talac, zbog ispreplitanja ovlasti predsjednika države i ministra obrane, cijeli obrambeni sustav, i to u situaciji kada se sigurnosna situacija u regiji rapidno pogoršava, ne postoji ni u jednoj drugoj članici NATO saveza i Europske unije. Takvi sukobi vodećih dužnosnika u drugim članicama NATO-a i EU, doduše, u prošlosti nisu bili rijetkost, ali sukobi ovog tipa, krajnje netolerantni i šokantno agresivni, tipičniji su za tzv. nove demokracije nego za zemlje stare, konsolidirane demokracije. Osim toga, ovo nije prvi sukob premijera i predsjednika u nekoj članici EU i NATO-a, ali je prvi u kojem najviše ispašta vojska, koja se unutar njega nalazi između čekića i nakovnja, što se najbolje ogleda u nemogućoj poziciji načelnika Glavnog stožera, neodrživoj na dulji rok. Ako se to već nije dogodilo, samo je pitanje vremena kada će u Zagreb početi stizati upiti iz Bruxellesa, NATO-a i EU o tome što se to događa u Hrvatskoj.
NIje to sukob Milanovića i Plenkovića, već nasrtaj Milanovića. Jedan od mnogih. Zar je to tako teško priznati?