Uvijek mi je čudna bila ta priča s novom godinom. Za zaista očekujete da će se promjenom lista kalendara promijeniti stanje u društvu, povećati izgledi za bolji posao, poboljšati stanje na računu? Jedna noć vatrometa i pijanstva ne može ništa promijeniti. Promjenu donose godine rada. Zato ja od 2021. ne očekujem ništa posebno.
I dalje ćemo biti u krizi – zdravstvenoj, gospodarskoj, klimatskoj. Bojim se sve više i psihičkoj jer hrvatsko društvo jest naviklo živjeti u krizi, kriza je naš način života, ali više od jedne krize je i nama previše. Ne očekivati ništa posebno, ne znači i – pesimizam. Jedino svijest da je potreba da radimo i mijenjamo, veća nego ikada. Možda je to i dobra vijest, možda veća kriza znači i veću motivaciju za promjene na bolje. U 2020. smo vidjeli i puno novih i dobrih promjena – gospodarskih i političkih inicijativa, dobrih start-up tvrtki, ambicioznih projekata…
Jedno je sigurno – 2021. bit će zelenija nego ijedna godina prije, klimatska i zelena agenda postaju prioriteti. Klimatski skeptici naprosto su pometeni sa scene, rijetko kome uopće više pada na pamet osporavati klimatske promjene. Veći su problem tzv. klimatski očajnici – oni koji smatraju kako su klimatske promjene tako nepovratno uznapredovale da više nemamo šanse za povratak i spas planete.
Ne znam kako se najbolje boriti s očajem, ali znam da zajedničkom naporu i borbi alternative nema. Odnosno ima, ali ona je takva da je ne želimo ni zamisliti – uništena Zemlja, kaos borbe za obradivom zemljom i pitkom vodom, ogromne migracije koje ruše politički poredak i demokraciju, zdravstvene krize… Nedavno je obilježena i 5. obljetnica Pariškog sporazuma, a ovih je dana i Europsko vijeće prihvatilo cilj smanjenja stakleničkih plinova od 55% do 2030. Pa što to znači za Hrvatsku?
Na početku budimo svjesni – situacija u Hrvatskoj je dosta drugačija u odnosu na većinu EU. Po stanovniku mi emitiramo jedva malo više od polovine prosjeka EU – Hrvatska je na 6 tona stakleničkih plinova per capita, prosjek EU27 je na 8,7, Poljska na 11, a Irska čak na 13,2. To, naravno, ne bi trebalo utjecati na našu klimatsku ambiciju. Hrvatska treba biti uzor kako koristiti obnovljive izvore energije i kako globalno čuvati klimu, u Jugoistočnoj Europi pa i šire – svim malim i velikim državama. Emisija stakleničkih plinova u Hrvatskoj većim dijelom dolazi iz tzv. non-ETS sektora (kućanstva, promet, poljoprivreda…), a tek manjim tzv. ETS sektora (energetska postrojenja i industrija).
Nakon zadnjih EU odluka, cijena CO2 u ETS-u će jako rasti. Danas u Hrvatskoj postoji samo jedna elektrana na ugljen – TE Plomin u kojoj je trenutno u pogonu tek jedan blok snage 210 MW. Politika i struka se brzo trebaju dogovoriti do kada će taj blok raditi i kada će Hrvatska napustiti tehnologiju ugljena – u EU, uz nas to nisu napravili još samo Poljska, Rumunjska i Bugarska (iako je Njemačka napuštanje ugljena najavila tek za 2038.). To je dakle, više pitanje pristojnosti i dobrog ukusa nego financija. Puno važnije pitanje je – industrija. Industrija će plaćati puno više nego do sada i tu dolazimo do malo većeg problema. Vlasnici (i domaći i strani) godinama nisu ulagali, a hrvatska država nije omogućila financijsku potporu kako bi se omogućila potrebna čista tranzicija. Umjesto toga, trošilo se da se zadrži socijalna cijena energije za kućanstva, a to je uvijek kratkovidna i loša politika.
Naša industrija teško će podnijeti nova financijska opterećenja, postat će nekonkurentna pa će je vlasnici jednostavno ugasiti ili preseliti izvan naših granica. Smisao EU Zelenog sporazuma je pravedna tranzicija, ne ostaviti nikoga i postići da naše gospodarstvo postane tržišno konkurentno. Temeljni cilj Hrvatske zato mora biti odvajanje trenda gospodarskog rasta od emisija stakleničkih plinova! Zaista će možda čudno zazvučati, ali jedna od važnijih akcija kada je riječ o zaštiti klime u Hrvatskoj je i spašavanje i poticanje hrvatske industrije. Naravno, uz mjere za smanjenje emisija iz prometa i kućanstava – to će nam onda uz doprinos zaštiti klime automatski donijeti i bolju kvalitetu zraka u gradovima zbog smanjenja emisija štetnih tvari pa je to ionako čisti win-win…
Nadam se dakle, što većem broju tih win-win u 2021. Znanja imamo, snage i motivacije malo manje, ali treba se nadati. Želim nam što manje apsurdnih odluka politike, što manje korupcije i klijentizma. Dobro je još uvijek u nama i u dubini duše znamo prepoznati istinu. Od toga do promjene, samo je maleni korak. Toliko maleni da ga možemo napraviti i u ritmu promjene kalendara nove godine. Godine rada i dalje će biti potrebne.
Što ne očekivati u 2021? Oporavak gospodarstva, reforme, smanjenje poreza i parafisklanih nameta, pojednostavnjenje i pojeftinjenje poslovanja itd... Što očekivati? Da nas i Bugarska prestigne, dalji rast javnih struktura, daljnji rast zaduženja, daljnji egzodus stručnih i sposobnih... Ne treba biti neki lumen za predvidjeti slijedeću godinu ili slijedeće desetljeće...