Tomislav Karamarko posljednjih je dana često bio pred novinarima i kamerama. A uz njega Ladislav Ilčić. Nakon pregovora s Mostom, uz Karamarka Ilčić. Nakon konzultacija s predsjednicom, opet Ilčićeva glava iznad Karamarkova ramena. Činilo se kao da je upravo predsjednik Hrasta – Pokreta za uspješnu Hrvatsku, dobio zadatak da uljepšava svaki kadar u kojem nešto govori predsjednik HDZ-a i vođa Domoljubne koalicije.
Hrast - Pokret za uspješnu Hrvatsku, inače je kržljava politička biljka koja je na posljednjim parlamentarnim izborima trebala usahnuti baš kao i ostale, Hrastu srodne i jednako marginalne skupine nacionalističkih i katoličkih konzervativaca i fundamentalista.
Ali, Hrast - Pokret za uspješnu Hrvatsku, izbore je preživio i dobio na važnosti samo zbog toga što je postao partner HDZ-a u Domoljubnoj koaliciji. Odatle Ilčićeva glava na Karamarkovu ramenu. Uostalom, onako mladolik, uvijek optimistično nasmiješen, uredno podšišan i zgođušan, Ilčić Karamarku kao ukras služi bolje nego Branko Hrg, predsjednik nekad davno velikog i važnog HSS-a, koji redovito svojom glavom popuni kadar iznad drugog Karamarkova ramena.
Usput, to guranje stranačkih kadrova u televizijski kadar posebna je i, siguran sam, zahvalna tema za politologe i sociologe, a i psiholozi bi o njoj imali što reći.
Međutim, Ilčićeva glava na Karamarkovu ramenu ovih dana ima i svoju vlastitu specifičnu težinu. Ilčićeva je glava, naime, i sama prilično mnogo govorila i dobila zavidnu minutažu i prostor u medijima. Iz Ilčićeve su glave, dosljedno i u skladu s onim što je i prije iz nje izlazilo, ispuzale rasističke teze i stavovi.
Dakako, gospodin Ilčić i njegovi sljedbenici i ovu će moju kvalifikaciju doživjeti kao uvredu, napad na njegov ugled i osobu, još jedan poziv na linč. Naime, Ilčićeva glava na Karamarkovu ramenu misli i vjerojatno vrlo iskreno vjeruje da svojim stavovima brani neke vrijednosti: hrvatske, katoličke, kršćanske i europske. Samim time on vjeruje da je čuvar nacije, naroda, vjere, Crkve, kontinenta i jedne cijele kulture i civilizacije, svega onoga što se američki pojednostavljeno naziva "naš način života".
Nema sumnje, velik je broj i Hrvata, i katolika, i kršćana, i Europljana koji u Ilčiću, baš kao i u mađarskom premijeru Orbánu, kojeg on izrijekom hvali i slavi, vide čuvara svega navedenog. Isto tako, mnogi će se složiti s Ilčićem kada sam za sebe kaže da je hrabar jer govori istinu koju se drugi, u strahu od ljevičarsko-liberalnog terora, ne usude izreći, makar jednako misle.
Štoviše, nakon što je Zoran Milanović, misleći ponajprije na Ilčića, optužio Karamarkovu Domoljubnu koaliciju za šurovanje s rasistima i fašistima, a Most zbog želje da s takvima sklapa savez, predsjedniku SDP-a upućeno je mnoštvo javnih prijekora zbog teških riječi, neprimjerenih optužbi i pregrube retorike.
Ali, za Ilčićeve stavove i strahove jednostavno nema druge riječi. Ako isključite mogućnost suživota s velikim brojem ljudi, štoviše, ako ih proglasite opasnošću po svoj način života, svoj nacionalni identitet, svoju vjeru, kulturu i civilizaciju samo i isključivo zbog toga što nominalno pripadaju religiji različitoj od vaše, onda je to rasizam. Svakim novim obrazlaganjem svojih teza o razlikama u mentalitetu muslimana i kršćana i njihove djece, Ladislav Ilčić samo je gomilao razloge da ga se proglasi rasistom.
Da su Ilčićeve teze u najmanju ruku sporne neizravno je priznao i Tomislav Karamarko protisnuvši kroz zube da to nisu stavovi čitave Domoljubne koalicije. Ali, ne osvrćući se čija mu glava rame krasi, Karamarko je Ilčiću i njegovim rasističkim tvrdnjama dao politički legitimitet pri tom diskreditirajući samog sebe i svoje koalicijsko domoljublje.
No, koliko god bili opasni kada dolaze iz usta političara, meni su Ilčićevi stavovi još zazorniji zbog njegova umjetničkog zvanja. Ladislav Ilčić je violinist, član Simfonijskog orkestra HRT-a. Dobar dio svog života posvetio je glazbi, najljepšem izrazu europske kulture i duha, umjetnosti u kojoj ta kultura prerasta kolijevku jednog kontinenta da bi komunicirala s cijelim svijetom, mimo svih ograda i zidova.
Kada akademski glazbenik s gudalom u ruci širi strah na kojem raste mržnja prema jednom velikom dijelu čovječanstva, meni je jednako žalosno i odvratno kao i kada čujem da svećenici, liječnici, učitelji ili roditelji svoje zvanje, kao i povjerenje i ugled koje zbog njega uživaju, zloupotrijebe zlostavljajući baš one koji su im povjereni da ih štite.
Upravo zato osobito je odvratna psovka koju je rumunjskoj balerini u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu uputio ravnatelj Baleta, i sam također umjetnik, Dinko Bogdanić. Okolnosti su drukčije, ali glava iz koje je upućena rasistička psovka je ista.
Ilčićeve nakaradne teorije izraz su uskogrudnog neznanja i malodušnog straha, a Bogdanićeva psovka osjećaja nadmoćnosti i prezira prema podređenom i drukčijem. Pri tome, kao nositelj važne funkcije u kulturnoj instituciji od državnog značaja, Dinko Bogdanić također itekako ima veze s političkim strukturama, od lokalne gradske vlasti do Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Stoga aktualna Vlada, makar i tehnička, mora i o tome imati stav i jednako stroge moralne kriterije s kakvima Zoran Milanović prosuđuje svoje političke protivnike.
Ladislav Ilčić i Dinko Bogdanić, violinist i baletan, vrlo su različiti ljudi, vjerojatno i prilično različitih svjetonazora, političkih sklonosti i načina života. Ali, rasno utemeljeni strahovi i prosipanje mržnje, pa makar i u jednoj jedinoj psovci, niti su povlastica desnih konzervativaca, niti su pošast na koju su slobodoumni ljevičari imuni.
Oba "junaka" ove priče pljunula su svaki na svoju umjetnost. Pljunuli su i na humanizam bez kojeg je politika, nažalost, zamisliva, ali bez kojeg je svaka umjetnost ništavna.
>>Prah smo i pepeo, ali u svakom ljudskom zrnu živi čitav svemir, a u ponekom, na žalost, i pakao
