U jeku rasprava o prezaduženim i blokiranim građanima, te kako im pomoći ekonomskim politikama, u stručnoj javnosti i politici zanemarena je prezaduženost hrvatskih poduzeća, koja je manje nabijena emocijama, ali je zato u ovom trenutku ekonomski vjerojatno opasnija od prezaduženosti građana.
Na prezaduženost hrvatskih poduzeća (koja nisu banke) upozorila je prošli mjesec Hrvatska narodna banka (HNB) izvrsnom studijom Ane Martinis i Igora Ljubaja, koji su ustanovili da je neodrživo između 27,3 i 35,3 posto duga hrvatskih tvrtki.
Kad bi one istodobno doživjele šok pada BDP-a i rasta kamata, tvrtke bi se morale razdužiti i za više od 40 posto! Zašto je to otkriće HNB-a izuzetno važno za ekonomske politike i kako se prezaduženost hrvatskih poduzeća može vratiti na podnošljivu razinu, a da se pritom ekonomiji ne pričini dodatna šteta?
Da pitanje nije trivijalno govori nam i Članak 626 Zakona o trgovačkim društvima: “Tko kao član uprave, odnosno izvršni direktor… u slučaju da je njegovo društvo prezaduženo, ne zatraži ostvarenje stečajnog postupka, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine”. A kako teške mogu biti i posljedice prezaduženosti poduzeća, a ne samo građana, govori nam i aktualna nacionalna drama oko Agrokora.
Hrvatska su poduzeća pala u prezaduženost u Velikoj recesiji. Na početku novog milenija njihov ukupni nekonsolidirani dug iznosio je oko 50 posto hrvatskog BDP-a, a do 2010. narastao je povrh sto posto. I od tada do danas nije se snizio ni za jotu. Hrvatska su poduzeća relativno dvaput zaduženija neko češka, slovačka, poljska ili njemačka. U nizu europskih država (Belgiji, Švedskoj, Irskoj…) poduzeća su znatno zaduženija nego u Hrvatskoj.
Ali, razlika je u tome što ona svoju visoku zaduženost mogu podnijeti, odnosno mogu je “servisirati” bez većeg rizika da to u nekom trenutku više neće moći – kao što se dogodilo Agrokoru.
Prva i osnovna pogubna posljedica prezaduženosti jest da prezadužena poduzeća nisu u stanju investirati i tako zemlju izvlačiti iz krize ili, ako je već izašla iz recesije, povećati njezine stope rasta, što bi ujedno smanjilo prezaduženost građana. To se zorno vidi iz povijesnih podataka u HNB-ovoj studiji: sredinom 2000-ih, kad je zaduženost hrvatskih poduzeća još bila na razini četvrtine njihove ukupne imovine, investicije su im dosezale trećinu kapitala. Posljednjih su im godina investicije na razini 10-12 posto kapitala i rastu vrlo sporo ili nikako. Glavni se motor hrvatskog ekonomskog rasta – ugasio.
Hrvatska poduzeća moraju smanjiti svoju zaduženost i dovesti je na razinu održive, ali razduživanje može dodatno prigušiti investicije. Naći izlaz iz tog začaranog kruga nije lako, ali nije ni nemoguće: sve ovisi o tome što se podrazumijeva pod investicijama. Poduzeća se, očito, više moraju osloniti na drugu glavnu polugu rasta, što znači više investirati u svoju inventivnost i kreativnost, a država im u tome može i mora pomoći alatima koji se skupno nazivaju industrijska politika.
Ovo sve miriši na to, da se hrvatska poduzeća zadužuju da bi jednostavno preživljavala iz mjeseca u mjesec te isplaćivali plaće. Jer iz vlastitih sredstava to nisu sposobne. Bez poticaja inovacije, poreznih olakšica se i ne će ništa mijenjati.