Naslovnica Premium

List koji je jezikom ulice lomio jednoumlje i trpio prijetnje, kazne, čistke

Četrdeset godina nakon izlaska prvog Poleta stiže knjiga iz pera novinara Željka Krušelja
19. veljače 2016. u 11:05 1 komentara 1949 prikaza
Polet
Foto: Polet
Pogledajte galeriju 1/11

Očekivano, u prvom su planu bili dosadnjikavi i birokratskim jezikom pisani aktivistički tekstovi usmjereni na omladinsku organizaciju. A na naslovnici pregršt atraktivnih najava, tipa zašto mladi članovi Saveza komunista odbijaju raditi u organizacijama Saveza socijalističke omladine, zašto je visok stupanj nezaposlenosti mladih, pa i tema o zabrinjavajućoj pretilosti ženske populacije, najavljena kao: “Studentice – bitno predebele”. Pa, ipak, u stigao je u listopadu 1976. na kioske, taj nulti broj novog omladinskog lista nazvanog Polet, ujedno prvi i jedini broj koji je potpisao glavni urednik Mladen Grbić. U uvodniku je priznao da je dio objavljenih tekstova zapravo neaktualan pa ekspeditivno otišao na odsluženje vojnog roka. Bila je to tiskovina za zaborav, ali naposljetku je ispalo drukčije.

Točno 40 godina kasnije stiže knjiga “Polet: igraonica za odrasle” iz pera nekadašnjeg Poletova novinara i publicista Željka Krušelja, zapravo izdavački podvig na više od 700 stranica, u izdanju riječke kuće Adamić. Autor knjige – poznati novinar koji je ostavio traga u redakcijama Arene, Danasa, Vjesnika, Nedjeljne Dalmacije i Večernjeg lista – u Poletu je proveo pet godina, od 1977. do 1982., a knjiga je nastala na temelju njegove disertacije obranjene prošle godine na doktorskom studiju Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Na pozornici 14 godina

– Budući da sam još kao gimnazijalac svoju karijeru započeo upravo u Poletu, koji je značio veliku promjenu u dotadašnjem shvaćanju novinarstva, zaključio sam da bi jedno ozbiljnije istraživanje toga fenomena na neki način bio i posveta generaciji koja je u kreativnom smislu promijenila medijsku sliku Hrvatske – otkriva Željko Krušelj, koji je u istraživanjima proveo dvije godine, ponajviše arhivskog fonda Republičke konferencije SSOH, zatim i razgovorima s brojnim poletovcima i članovima omladinskih rukovodstava.

– Najprije sam napravio indeks imena svih poletovaca, njih čak 2100, što je zbog tadašnje navike poigravanja potpisima autora, od svjesnog pseudonima do svjesnog iskrivljavanja imena, bio iznimno složen posao. Još je, međutim, bilo izazovnije napraviti tekst o tome što se dogodilo s važnijim poletovcima nakon Poleta, u čemu su mi pomagali brojni kolege. Pokazalo se kako su upravo poletovci presudno utjecali na medijsku sliku neovisne Hrvatske, a i da su dali iznimno jak pečat hrvatskoj znanosti i kulturi, čak i poduzetništvu – kaže autor govoreći o motivaciji za pisanje knjige o Poletu koji je kao tjednik ili dvotjednik bio na medijskoj pozornici nepunih 14 godina, s nakladom koja je dosezala i 80 tisuća primjeraka.

Polet je za autora neosporni kulturološki fenomen, posebno u kontekstu promoviranja grupe strip-crtača i ilustratora Novi kvadrat, kasnije afirmiranih i u svjetskim razmjerima, i ultrapopularnog novog vala, kao i prikazi iznimno cijenjene Poletove novinske fotografije, koja je iznjedrila niz vrhunskih autorskih imena. Polet je bio među predvodnicima skidanja seksualnih tabua te borbe za prava žena, LGBT osoba i ostalih manjinskih zajednica. Vrlo se aktivno zalagao za status najugroženijih socijalnih skupina, pogotovu mladih u dječjim te odgojno-obrazovnim i zdravstvenim institucijama. Pokazivao je razumijevanje i za delinkvente i ovisnike, dokazujući svu surovost i bezobzirnost sustava socijalne skrbi. Među prvima je oštro ukazivao na posvemašnju birokratiziranost i korumpiranost sustava, pljačku društvene imovine i nedostatak pravne države. U konačnici, Polet je postao najveći rasadnik kadrova u hrvatskom novinarstvu.

– Važnost Poleta nije bila u tretmanu dnevnopolitičkih tema jer list koji bi sve do pred kraj 1980-ih godina na bilo koji način dovodio u pitanje titoizam, Partiju i jugoslavensku ideju ne bi se mogao pojaviti na kioscima. Toga smo i mi poletovci bili duboko svjesni pa je u tom pogledu prevladavao oportunistički pristup, s tek ponekim ekscesom. Iznimna je vrijednost Poleta, međutim, bila u snažnoj b. Raspon je to bio od onih naizgled nevinih teza da nošenje traperica znači nepovredivo pravo na individualnost, zatim da mladi žele govoriti o seksu i svim popratnim fenomenima, od kontracepcije pa do prostitucije, preko najkontroverznijih društvenih i socijalnih tema. Polet je godinama donosio zastrašujuće slike dječjih i odgojnih domova, maloljetničkog kriminala i života na društvenim marginama. Čitatelj se tako suočavao sa spoznajom da je slika samoupravnog socijalizma na terenu u potpunoj suprotnosti s onom koja se propagira u kontroliranim medijima. U svemu je tome iznimnu ulogu imalo i korištenje “jezika ulice”, koji je snažno afirmirao prvi urednik lista Pero Kvesić, a redakcija predvođena Zoranom Franičevićem dovela do vrhunca – kaže autor.

Kult “odmetnute omladine”

Ovo je istraživanje za Krušelja bilo i neki oblik proustovske “potrage za izgubljenim vremenom”, u kojem je ponekad bio nemalo iznenađen onim što je pronalazio u arhivskim kutijama. S razmakom od tri desetljeća shvatio je koliko je malo, kao i oni s kojima je dijelio radne stolove u klaustrofobičnoj Savskoj 5, znao s institucijama i političkim dužnosnicima koji su se poigravali njihovim sudbinama.

Za autora, neupitan je doprinos Poleta demokratizaciji na jednostranačju i jednoumlju zasnovane političke i društvene scene, kao i podizanju zanatske razine hrvatskog novinarstva. Međutim, nasuprot stvaranju kulta o “odmetnutoj omladini”, Krušelj se suprotstavlja mitologizaciji povijesti lista, “posljedica čega je neizbježno izostavljanje i iskrivljavanje mnogih činjenica.”

Svojim opsežnim djelom nastoji izbjeći mistifikaciju i pružiti objektivnu kritičku valorizaciju Poletova rada. Svi su oni – kaže, misleći na urednike poput Zorana Franičevića, Ratka Boškovića, Zorana Simića, Mladena Babuna ili pak Pere Kvesića – na neki način apsolutizirali i pomalo mistificirali svoje mandate iako su i sami proživljavali krajnje neugodna, na trenutke i ponižavajuća, razdoblja na “užarenom” uredničkom stolcu.

– Za mene i niz mojih kolega to ipak nije bilo samo razdoblje “fantastične zabave“ i ruganja autoritetima, kako neki s vremenskim odmakom pokušavaju tumačiti svoje herojske uloge u poletovskom razdoblju, već i doba prožeto mnogim neugodnim i mučnim situacijama. Tu sam shvatio kako se politika grubo poigrava novinarskim sudbinama, a kad sam naknadno listao stenograme omladinskih rukovodstava, uvjerio sam se da su političke manipulacije bile sustavnije i brutalnije nego što smo mi uopće i pretpostavljali. Baš je zato i često izmicanja iz tih kontrolnih mehanizama bilo važnije za osvajanje novih prostora medijskih sloboda, što su onda slijedili i drugi listovi – kaže Željko Krušelj, koji je istraživanju pristupio trudeći se biti objektivan i smiren, obuzdavajući vlastite emocionalne porive. U protivnom, olako bi se moglo zaključiti da urednici i novinari tog lista gotovo da i nisu ništa drugo radili nego smišljali kakve “nestašluke” napraviti političkim dužnosnicima. A to, tvrdi Krušelj, ne odgovara istini.

U maniri film noira

“Istraživanja zasnovana na arhivskoj građi su ipak neumoljiva i ostavljaju malo prostora za nostalgiju i herojsko poimanje tadašnje samoupravne stvarnosti. A ona dokazuju da je Polet samo povremeno bio neobavezna mladenačka zabava, ismijavanje autoriteta i poigravanje ideološkim floskulama. Ukupno 426 tiskanih brojeva, uz još dva nenumerirana, govori da je redakcijsko ruganje važnima i podobnima u pravilu imalo ozbiljne posljedice. Obično su slijedile prijetnje, kazne, kadrovske čistke i koncepcijski koraci unatrag. Zato je povijest Poleta, prepuna afera i ekscesa, zapravo sličnija političkom trileru, u maniri film noira, gdje je tragičara i razočaranih idealista bilo puno više nego onih koji bi bez većih ožiljaka prolazili tu inicijalnu fazu u svojim novinarskim karijerama”, piše Krušelj.

Nema “crnih” i “bijelih”

Uostalom, prvi glavni urednik Pero Kvesić vlastita je opora iskustva slikovito sintetizirao kada je još 1980. u samo jednom stihu lucidno definirao razočaranje svoje generacije: “Vi ne biste vjerovali što smo sve vjerovali”, dok je na drugom mjestu iskreno zaključio: “Program SKJ bio nam je Biblija”. No onim čitateljima koji će se čuditi što u knjizi nema “crnih” i “bijelih” autor pomirljivo poručuje da istina ima mnogo lica. No, vidi li na današnjem tržištu mogućnost opstanka lista poput Poleta? – Danas više nema od države financiranih listova za mlade, koji su bili neponovljivi poligon i svojevrsni laboratorij za razvoj mladih novinara, kakav ne može nadomjestiti nijedna škola ili fakultet, jer se tu u praksi učilo o svim elementima novinarstva, od pisanja i fotografiranja do uređivanja i izdavanja lista. S druge strane, jasno je da takvi listovi, kojima komercijalnost i tiražnost nikad nisu bili primarni zadatak, ne bi imali nikakve šanse u današnjem novinarstvu zasnovanom na profitabilnosti – kaže Željko Krušelj.

Kako bilo, Polet se često nalazio u ambivalentnoj, često i paradoksalnoj situaciji da istodobno bude i uporni branitelj i žestoki kritičar iste te vlasti. No 1990. redakcija se razišla u tišini, svjesna da je u sveopćem demokratskom “presvlačenju” omladinski tisak bio dio političkog naslijeđa kojeg se trebalo otresti. Tijekom 14 godina izlaženja Polet je rezultatima svoga rada pokapao komunističku praksu, ne zadirući puno u samu ideju, da bi na kraju taj “mrtvac” i njega povukao u ropotarnicu povijesti.

>>I 40 godina kasnije, Polet je još uvijek 'kriv za sve'

f
OSOBNO ISKUSTVO
Kako mi je LUNA 2 spasila pripreme za vjenčanje najbolje prijateljice

A1 izdvaja za Vas

  • bakulušić:

    "Šuvarova djeca" se igrala novina i novinara i iz tog "komunističkog inkubatora" izleglo se puno njih koji su svoju pakost i zločestoću dokazivali i u "Poletu" a kasnije i u demokraciji. O tim novinama i novinarima treba razgovarati jedino ako ... prikaži još! dođe do lustracije a do tada ih, kao izvor sramote, treba pokriti velom šutnje. Pisanje o njima u pozitivnom smislu je dokaz da mentalni komunizam i mentalno jugoslavenstvo još uvijek živi u Zagrebu i Hrvatskoj.