Ponekad tako, autom oprezno zaobilazeći bicikliste po turopoljskim cestama, zavirujem im pod kacige, zagledam se u nosove i u sunčane naočale pa u tim glavama i u lateksom utegnutim tijelima pokušavam prepoznati je li to – Ivo Goldstein (1958.).
Jer je sasvim moguće da jest, on ovim drumovima biciklira, jednom me je, kaže, iz daljine prepoznao kako pješačim put Vukomeričkih gorica. Ali mnogo je lakše njemu prepoznati mene u trenirci nego meni prepoznati njega u uniformi modernog Eddyja Merckxa. Izvjesno je, međutim, da se na ovom teritoriju, među uzbrektalim traktorima i brižnim vikendašima, često susrećemo. Bez zaustavljanja ili pozdravljanja, jer cesta je da se njome prođe. Sve drugo opasno je i nepotrebno.
Maloj, i u svijetu ne naročito simpatičnoj zemlji vjerojatno je korisnije da ima obrazovanog i reprezentativnog ambasadora, koji nešto zna o kulturi zemlje u koju je došao, nego kakvog ambicioznog i poslovično neobrazovanog i neduhovitog karijernog diplomata, od kojeg će ljudi bježati na partijima
Ne propustite
Želite prijaviti greške?
Još iz kategorije
Molimo vas pričekajte...
Otvori KEKS Pay
- Otvori KEKS Pay
-
Pritisni
ikonicu
- Pritisni 'Skeniraj QR kôd'
- Skeniraj QR kôd