Najveći problem komunizma uvijek je bila prošlost, a njegov najveći neprijatelj neokrznuti fragmenti sjećanja na tu prošlost. Komunizam je pokušaj organizirane amnezije društva. Zaboraviti prošlost, zaboraviti i taj zaborav, i okrenuti se budućnosti – to je bila krilatica komunizma. Budućnost uvijek počinje zaboravom. Međutim, zaborav je i ono što prošlosti omogućuje život u sadašnjosti. Sjećanje je ono koje nas dijeli od prošlosti, ne zaborav.
Ove dijalektike zaborava nije pošteđen ni sam komunizam, jednom kad prođe. To je problem s kojim se suočavaju sva postkomunistička društva – ona jako teško uspostavljaju odnos prema svojoj komunističkoj prošlosti. To je sjećanje ambivalentno, uvijek pomalo iskrivljeno i naknadno konstruirano. Ako se nešto i pamti, pamte se nekomunistički fragmenti komunističke prošlosti.
Sjećanje na komunističku prošlost trauma je, slijepa mrlja, svih postkomunističkih društava. Jedini lijek koji je do danas izumljen protiv kolektivne amnezije komunističke prošlosti zove se lustracija. Ona je poput lijeka za sidu – ne nudi izlječenje, ali svakako olakšava život s bolešću. Prvostupanjska presuda Visokog zemaljskog suda u Münchenu protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića jedan je od takvih fragmenata komunističke prošlosti koji se uspio probiti u naše sjećanje neokrznut iskrivljavanjima i relativizacijama. Otuda je i učinak te presude premda je ovakav ishod bio očekivan i izvjestan, primljen s primjetnim nesnalaženjem i neskrivenom zbunjenošću. Ne mislim tu toliko ni na čuđenje i iznenađenost Zorana Milanovića ni na mlaku reakciju Andreja Plenkovića na presudu. Oni su samo simptom stanja duha nacije. Većina medija uopće nije znala kako se postaviti i što reći pa su prve analize presude dolazile iz Slovenije. Koliko je naše društvo bilo nespremno za ovakav proces protiv bivših šefova Udbe, dovoljno govori ne samo to što je naše pravosuđe prethodno odbacilo tužbu protiv Perkovića već i okolnost da suđenje nije obavljeno pred hrvatskim, već pred njemačkim sudom. Koliko smo daleko od bilo kakvog suočavanja s prošlošću svjedoči i to da nismo imali dovoljno kvalificiranog povjesničara koji bi mogao odgovoriti zahtjevima njemačkog suda, nego su kao vještaci na suđenje pozvani povjesničari iz Danske i Njemačke.
Moguće je predvidjeti dvije vrste reakcija na ovu presudu u službi iskrivljavanja sjećanja i zaborava zločina komunističkog režima. Jedna, koja će pokušati relativizirati cijelu stvar, i druga, koja će je pokušati histerizirati. Notorni primjer relativiziranja presude Perkoviću i Mustaču s vidnim elementima histeriziranja jest izjava bivšeg predsjednika Ive Josipovića (koji još njihovu krivnju stavlja pod znak upitnika) da bi moglo doći do destabilizacije društva “ako Perković propjeva”. Kao da bi nam istina o prošlosti nekako mogla naštetiti? Mogla bi naštetiti našoj konstruiranoj slici o nama samima, svakako, ali to i nije nešto što je vrijedno očuvanja. To je zaborav protiv koga se treba boriti, a ne sjećanje. Reakcija iznenađenosti presudom bivšeg premijera Milanovića također je znakovita – on je cijelu stvar odmah premjestio na razinu politike, optužujući HDZ da su Perković i Mustač bili njihovi osnivači. No, onda se postavlja pitanje zbog čega ih je on štitio od izručenja njemačkom sudu? To što je štitio sada osuđene ubojice moglo bi ga stajati političke karijere ako ne bude dao odgovor na to pitanje. Odgovor da su oni imali zasluga u Domovinskom ratu, pa čak ni pozivanje na Tuđmana, svakako ne može biti zadovoljavajuće.
Jedini primjeren odgovor u ovoj situaciji bilo bi zalaganje za otvaranje arhiva CK SKH, čiji je SDP pravni sljednik, i iniciranje političkog procesa koji bi doveo do donošenja zakona o lustraciji. Samo tako bi svome iznenađenju presudom mogao bar naknadno dati privid vjerodostojnosti. S druge strane, ne treba puno očekivati ni od desnice. Tema lustracije nije tema iza koje bi mogao stati Andrej Plenković. To je tema koju je inicirao Tomislav Karamarko, koja ga je na kraju politički i stajala glave, jer je bio oglašen za nekoga tko time unosi razdor i sukobe u hrvatsko društvo. U stvari, treba očekivati da će desnica sada odigrati ključnu ulogu u ublažavanju posljedica šoka i anesteziranju hrvatskog društva osuđujućom presudom Perkoviću i Mustaču. Krilatica će opet biti da se ne treba baviti prošlošću, već se okrenuti budućnosti. Bolja budućnost je kod nas izgleda samo funkcija zaborava, kako bismo lošoj prošlosti osigurali udobnost neometanoga trajanja.
>>Što je Josip Perković želio poručiti pristajući na svoj jedini veliki intervju uoči uhićenja
Autor tvrdi da mediji ne znaju kako bi se postavili prema slučaju Per-Mus. Mislim da mediji jako dobro znaju kako se trebaju postavit prem ovom slučaju, pogotovo mediji skloni Zoranu Milanoviću. Školski primjer "damage control" novinarstva.