Strateška važnost prirodnog plina kao energenta, mogućnost eksploatacije ugljikovodika iz škriljavaca, nužnost razvoja tehnologija ‘čistog ugljena’, povećanje proizvodnje energije iz otpada – ovaj popis mjera, kao da je izvučen iz noćne more nekog ekološkog aktivista, zapravo je sažetak Energetske unije – nove i pompozno nazvane energetske strategije Europske unije. Kako je pompa jedan od najčvršćih temelja na kojima je ideja Europske unije i sazdana, a u okvirima povijesne važnosti cjelokupnog projekta političkog ujedinjenja Starog kontinenta kontinuirana produkcija ‘povijesno važnih’ sporazuma, direktive i pravila zapravo su nužnost. Utoliko, ne treba se previše čuditi što su i ovaj sporazum – predstavljen prije tjedan i pol dana na summitu čelnika država članica EU – čelnici raznih tijela i institucija Europska unije odmah okarakterizirali kao historijski dokument, dok su neki išli tako daleko da ga proglase i najvažnijim europskim aktom od sklapanja sporazuma o stvaranju Europska zajednice za ugljen i čelik – preteče današnje Europske unije. Hoće li se ta povijesna očekivanja ispuniti, hoće li Energetska unija rezultirati sigurnom opskrbom cjenovno povoljnom i čistom energijom za cijeli kontinent, može se tek nagađati. Ipak, prije nego što se to i dogodi, evidentno je kako će uspostavom Energetske unije ponajprije biti nastavljen trend paneuropske centralizacije, odnosno slabljenja ovlasti i odgovornosti nacionalnih država članica u odnosu na anacionalne birokratske strukture tijela Europske unije. Dakako, taj trend sam po sebi nije ništa čudno, značajne količine regulative već su ustrojene i kroz famozni Unijin ‘treći energetski paket’, no već i površna analiza prijedloga Energetske unije pokazuje kako je osnovni cilj nove energetske politike EU i dodatno povećati regulativu koja bi rezultirala stvaranjem integriranog europskog energetskog tržišta, kako u ekonomskom tako i u tehnološko-tehničkom pogledu te smanjenju rizika ovisnosti o uvozu energenata, ponajprije što se tiče uvoza iz Rusije.
Pobjeda fosilnih goriva
Ideja povećavanja sigurnosti dobave, odnosno opskrbe energijom u Europi neosporno je legitimna, problem je samo što se taj cilj može ostvariti nizom različitih metoda i načina. Ti načini, dakako, često su međusobno oprečni, a iza svakog od njih skrivaju se vrlo prozaični interesi, kako pojedinih nacija članica tako i raznih industrijsko-energetskih lobija. Energetska unija, onakva kakva je predstavljena, produkt je vrlo intenzivnog međudjelovanja tih brojnih interesa, a pokušaji stvaranja kompromisnog rješenja na koncu su rezultirali cijelim nizom kontradiktornih, odnosno teško ostvarivih prijedloga. U takvim okolnostima, cijela strategija zapravo se može smatrati poprilično značajnom pobjedom fosilnih goriva. Iako se u samom uvodu strategije vrlo izravno navodi nužnost ‘fundamentalne transformacije europskog energetskog sustava od ekonomije pogonjene fosilnim gorivima (...) i zastarjelih poslovnih modela’, te proglašava posvećenost dostizanja titule ‘svjetskog lidera na polju obnovljivih izvora energije’, konkretnih mjera kojima bi se ti ciljevi trebali ostvariti vrlo je malo. Upravo suprotno, najspominjaniji pojam u cijelom dokumentu jest ‘prirodni plin’, a ni na jednom mjestu ne spominje se mogućnost smanjenja ovisnosti o uvozu kroz smanjenje potrošnje tog energenta. Pojednostavnjeno rečeno, Europska komisija ne planira na bilo koji način smanjiti europsku ovisnost o plinu kao energentu, već se isključivo otvaranjem novih dobavnih pravaca i stvaranjem zajedničkog tržišta želi smanjiti izloženost samo jednom dobavljaču – preciznije Rusiji. Zbog toga je najavljeno i donošenje detaljne europske strategije o uvozu ukapljenog prirodnog plina (LNG) do kraja 2016. Za Hrvatsku i njezin projekt gradnje LNG terminala na Krku to je iznimno bitno, s obzirom na to da se u tom projektu računa na značajnu pomoć iz EU fondova. Očito je kako će količinu te pomoći definirati najavljena strategija, što pak znači da će budućnost tog projekta biti definirana najranije sredinom sljedeće godine, a vjerojatnije tek u prvoj polovici 2017.
Da bi došla do željenog ishoda, Hrvatska će se morati intenzivno uključiti u proces izrade europske LNG strategije te intenzivno lobirati, pogotovo s obzirom na to da će vlasnici postojećih LNG terminala u Europi – koji trenutačno rade s vrlo niskom utilizacijom – vjerojatno intenzivno lobirati protiv europskog sufinanciranja gradnje novih takvih objekata. Zanimljivo je, također, da je iz konačnog prijedloga Energetske unije praktički izbačen prijedlog uvođenja mandatorne zajedničke nabave plina europskih zemalja. Taj prijedlog svojedobno je, za vrijeme svog predsjedanja Unijom, jako zagovarala Poljska – glavni inicijator stvaranja Unije – no dolaskom nove komisije na čelu s Jean-Claudeom Junckerom, taj prijedlog je potpuno razvodnila, svela ga na razinu dobrovoljnog modela, primjenjivog tek u slučajevima tržišnih poremećaja i ugroze sigurnosti opskrbe. Vjerojatno je to bio rezultat jakog lobiranja Njemačke i nekoliko drugih država koje bi u okvirima zajedničke nabave plina plaćale višu cijenu nego što plaćaju danas. Utoliko, ciljevi uspostave veće transparentnosti na plinskom tržištu pokušat će se postići tek kroz obvezu objavljivanja svih uvoznih ugovora i cijena za plin – mjerom protiv koje se već žestoko pobunila Mađarska koja s Gazpromom upravo bilateralno dogovara ultrapovoljni novi ugovor o dugoročnoj opskrbi. No, ako su plinski lobisti bili iznimno aktivni, ništa se manje ne može reći ni za zagovornike interesa naftne industrije.
Doduše, za razliku od plina, Energetska unija predviđa ‘smanjenje potrošnje nafte’ te izravno potiče neke mjere – poput uvođenja električnih vozila – no bez ikakvih specifičnih projekcija, obveza smanjenja ili rokova u kojima će se to ostvariti. S druge strane, razvoj proizvodnje nafte ili plina iz škriljavaca nedvosmisleno se navodi kao ‘mogućnost ako se na pitanja javnog mnijenja i utjecaja na okoliš dobije odgovor’. Protivnici te tehnologije eksploatacije ugljikovodika i ekološki aktivisti spomenutu su formulaciju već proglasili uvođenjem ‘frackinga’ u Europu na mala vrata. Naime, u cijelom nizu europskih država trenutačno se vodi žustra rasprava o tome treba li dopustiti ili odbaciti takvu tehnologiju, a Energetska unija mogla bi biti način na koji bi ‘fracking’ mogao biti dopušten na razini cijele Unije, mimo volje pojedinačnih država članica. Zanimljivo je što, unatoč zahtjevima za smanjenje ovisnosti o uvozu nafte, Energetska unija ni jednim slovom ne spominje tržište naftnih derivata koje je proteklih godina pod teškim pritiskom proizvoda uvezenih iz Azije, SAD-a ili Bliskog istoka. Iz brojnih razloga tamošnje rafinerije posluju puno konkurentnije od europskih, gdje se u proteklih pet godina zatvorilo više desetaka takvih postrojenja. Zbog toga je sve više poziva da se zaštiti odljev europskih rafinerijskih kapaciteta u treće zemlje, no zasad Komisija tu ne misli reagirati. Posebna priča, pak, jest budućnost ugljena u Europi. Iako je ‘dekarbonizacija’ jedan od pet tzv. stupova Energetske unije, u cijelom tekstu strategije riječ ‘ugljen’ ne spominje se ni jednom (!?). Već i samo ta činjenica poprilično je bizarna, s obzirom na podatak da je riječ o energentu koji generira dominantni dio stakleničkih plinova EU, ali i kojim se zadovoljava oko 17 posto europske energetske potrošnje. Ipak, te dvije suprotstavljene dimenzije ugljena očito su se pokazale kao nerješiv problem za tvorce Energetske unije, pogotovo zato što neke moćne države članice, poput Poljske, gdje ugljen zauzima iznimno visok udjel u energetskom miksu, nisu spremne pristati na neku novu regulativu koja bi ugrozila njihovu industriju. S druge strane, problem je i strateški. Iako je ugljen značajan zagađivač, radi se o jednom od rijetkih energenata kojih u Europi ima u znatnim količinama. Odustajanje od njegova korištenja značilo bi, barem kratkoročno, i povećanje ovisnosti o uvozu energije, a to je upravo i jedan od problema koji Energetska unija želi riješiti. Utoliko i ne iznenađuje da se kao prioritet istraživanja navodi tehnologija ‘hvatanja ugljika’ – izdvajanje ugljikova dioksida iz ispušnih plinova termoelektrana na ugljen te njegovo pohranjivanje u duboke podzemne geološke slojeve.
Sveopće zgražanje ekologa
U strategiji se tvrdi da je takva tehnologija od ‘kritične’ važnosti za ostvarenje klimatskih ciljeva na troškovno efikasan način – a to je još jedna formulacija koja je izazvala zgražanje ekoloških aktivista jer iz nje proizlazi kako Unija dugoročno nema namjeru smanjivati energetsko korištenje ugljena, već ga želi učiniti ekološki prihvatljivijim. Ipak, da bi užas ekologa bio potpun, ekološka Unija predviđa i povećanje udjela energije proizvedene iz otpada. Navodi se kako se trenutačno na taj način proizvodi oko 1 posto energije potrošene u Europi, ali i da bi taj udjel mogao porasti te da bi Unija trebala iskoristiti ‘potencijal waste to energy tehnologije’. Ako se zna da je Komisija nedavno povukla cijeli paket regulatornih rješenja usmjerenih na uspostavu ‘cirkularne ekonomije’ te povećanje recikliranja i oporabe sekundarnih sirovina, evidentno je da je energetski potencijal otpada trenutačno favoriziran u odnosu na sirovinski. Dakako, ciljevi europske energetske održivosti pokušat će se postići i većim ulaganjima u obnovljive izvore energije, većim inzistiranjem na energetskoj učinkovitosti i ulaganjima u infrastrukturu koja bi trebala omogućiti jeftiniju ekspanziju zelene energetike, no za one koji su očekivali ubrzaniji transfer Europe k energetskom sustavu bez fosilnih goriva, Energetska unija mogla bi biti veliko razočaranje. Jer, iako je istina da je najjeftinija energija ona koju ne trošiš, najskuplja – ne samo financijski – ona je koju nemaš kad ti je potrebna. A pouzdana opskrba cjenovno povoljnom energijom u Europi još dugo neće moći biti moguća bez fosilnih goriva.
pa nebu valda?!?