Pohani picek. I kuhana jaja, obavezno. Kruh koji bi baka zamijesila dan prije, paradajz iz vrta. Domaći onaj, grbav, djelomično još zelen, s tragovima blata koje bi se pralo vodom iz pletenke. Ili demižona, kako je kome draže. Oko batka, onog od piceka, posvađali bi se klinci, mame maltretirajući zašto pile ima samo dva i kad će već jednom ta Bistrica. Sve to oko sedam ujutro na prvom “pit-stopu”, okrepi na pješačkom putu do Majke Božje jer doći se mora do 11, onda je misa. Ali lako za to, proštenje je ono što je djecu najviše zanimalo. Medenjaci, gvirc, drveni leptiri kojima se krila od lamatanja zamalo ne raspadnu gurnete li igračku svom snagom. A tek to klepetanje! Zvuk koji para uši, zvuk bezbrižnosti...
PREPUNA SPLITSKA RIVA
Najljepše naše svetište...a gvirc volim iako stvarno nije kao što je nekad bio kvalitetom..