Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Na Baniji se dogodila utopija o tome što se događa među ljudima kada nestane država

Od sada pa nadalje kriterij uvijek mora biti utopija ostvarena usred katastrofe koja je zadesila Baniju, sve ono što su prije države, mimo države, a ponekad i usprkos državi, za ljude učinili ljudi.
18. siječnja 2021. u 20:15 13 komentara 4693 prikaza
Volonteri i dalje kuhaju u Petrinji, a obroke isporučuje i Pleter
Foto: Marko Prpic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Vojni rok u JNA služio sam 1984. i baš tada i tamo, u skopskoj kasarni Maršal Tito, pročitao sam Orwellov roman s tom istom godinom u naslovu. Okruženje je bilo baš prikladno za tu knjigu, premda je vojnički život ukrašen ritualima vladajuće ideologije bio mlaka kamilica u usporedbi s totalitarnom distopijom kakvu je kasnih 1940-ih godina zamislio George Orwell. Uostalom, u vrijeme njezina nastanka, dvije najnemilosrdnije varijante Orwellove distopije već su se bile odigrale u stvarnosti, a drugi veliki i brkatiji brat još je bio u snazi. Knjizi nije 1984. istekao rok trajanja. U digitalnoj revoluciji i svim njezinim posljedicama u kojoj živimo, Orwellova “1984.” još je aktualnija.

Zoran Vakula PROGNOZA ZA HRVATSKU Vakula otkrio kakva bi trebala biti veljača i koliko će biti oborina

Isto vrijedi i za kultnu filmsku distopiju koju je australski režiser George Miller, nadahnut naftnom krizom 1973. završio 1979. te je smjestio u vrlo blisku budućnost. “Mad Max” se također događa negdje oko 1984., a ni ta slika svijeta urušenog zbog iscrpljenih rezervi nafte također ni danas nije zastarjela.

“1984.” i “Mad Max” predstavljaju različite vrste distopija. Prva govori o svijetu totalitarne diktatorske države pretvorene u logor za sve njezine stanovnike, a druga o svijetu u kojem su se sve države raspale.

Prošle je godine i hrvatska književnost iznjedrila dva distopijska romana, oba u izdanju Frakture, koji se razlikuju po istom ključu kao i “1984.” i “Mad Max”. Ludwig Bauer u svom romanu “Repriza” prikazuje svijet nakon globalne nuklearne katastrofe i prati jedine preživjele, malu grupu genetski modificiranih i time otpornijih ljudi. Negdje u planinama, između radioaktivne magle u nizinama i otrovnih oblaka koji im zaklanjaju nebo i sunce, oni preživljavaju i stvaraju novo društvo i civilizaciju. Na temelju oskudnog znanja o prošlosti i pouka svog profesora koji će još jedno kratko vrijeme provesti s njima, zakleli su se da će po svaku cijenu izbjeći pogreške koje su njihove pretke dovele do konačnog samouništenja. Jedna od zabranjenih stvari je i vjera u bilo kakvo nadnaravno božanstvo i stvaranje bilo kakve nove ili obnavljanje stare religije. Naravno, u desetljećima koja slijede ponovit će mnoge od tih grešaka.

Književna distopija one druge vrste je roman “O zlatu, ljudima i psima” Josipa Mlakića. Kao mali naklon Orwellu, hrvatski pisac iz Bosne i Hercegovine radnju svog romana smješta u 2084. godinu u kojoj na današnjem teritoriju njegove domovine postoje ne jedna, već tri totalitarne države, tri razgraničena nacionalna entiteta sa svojim nacionalističko-teokratsko-militarističkim diktaturama. Oba su romana duboko dojmljiva i izvrsno napisana, a oba autora, kao i svi autori distopija, govore zapravo o svijetu u kojem danas živimo. Ovim knjigama treba dodati i “Rođenje u Šumarevoj kući”, najnoviju u nizu božićnih priča kakve krajem svake godine ispisuje Miljenko Jergović. Vrijeme radnje definirano je rečenicom: “Te se godine virus zvao COVID-365.”

U distopijski mrak svijeta okovanog uzastopnim pandemijama i strahom od njih, u Europu okruženu koncentracijskim logorima za one migrante koji prežive masakre na granicama, Jergović je posijao utopijsku priču o trudnoj Merjem, koju prati šutljivi bezimeni zidar i prizor u kojem u staru drvenu kuću u turopoljskoj šumi tim ljudima i novorođenom djetetu u dobrohotni posjet, s darovima, iz obližnjeg mjesta dolaze autolimar, smetlar i poreznik. U tom kraju, u Jergovićevoj priči, taj će događaj ostati upamćen i prepričavan s naraštaja na naraštaj kao plamičak usred tame, ali neće postati još jedna režimska institucija, nova religija, kao što se dogodilo s onim betlehemskim plamičkom. To bi se možda moglo dogoditi tek u nekom budućem velikom distopijskom romanu koji je već čitav sadržan u snažnoj klici ove priče. Ali, bolje ne. Uostalom, Jergović je svoj distopijski roman već napisao, a iz njegova “Herkula” ova država nije ništa naučila. Ideja o državi koja nešto uči iz književnosti ionako je još jedna utopija.

Ali, ovu našu državu zato je na kraju prošle i početku ove godine snašla i nespremnu zatekla barem na kratko ostvarena utopija koja govori o tome što se događa s ljudima i među ljudima kada države nestane. Naravno, nije hrvatska država nestala zbog potresa na Baniji. Ali, u prvim satima i danima te katastrofe mnogima koji su potresom pogođeni bilo je kao da države i nema, kao što je mnogima od njih ionako bilo prošlih tridesetak godina. Ali su zato sa svih strana navrli ljudi, baš poput onog autolimara, smetlara i poreznika u Jergovićevoj priči. Ljudi iz susjednih i dalekih gradova i sela, počevši od one kolone koja se prve večeri pješice uputila u mrak s lopatama na ramenima, prema Petrinji. Navrli su ljudi sa svojim darovima, vještim rukama i znanjima, tko već koliko ima i tko što već umije.

Životni intervju: Slavko Sakoman 'Nikad nisam tražio pomoć psihijatra, ali smrt brata Zvonimira me je slomila'

Zna se na koji dio države mislim kad kažem da je nije bilo. Upravo onaj njezin dio koji se najžešće sada brani od ne čak zamjerki, nego već i od samog opažanja gdje i kojeg segmenta države nije bilo. To je onaj dio države koji sve koji iznose takve primjedbe, pa makar i u najboljoj namjeri, optužuje za rušenje države i povjerenja u nju. Zna se da mislim na državu koju dobrovoljno i samovoljno ovih dana utjelovljuje premijer Plenković. On koji inzistira na povjerenju u tu državu, još se s nama i sprda. “Ovo nismo mogli znati bez obzira na istančane radare”, rekao je Plenković o novom skandalu, činjenici da je požeški gradonačelnik HDZ-ovac Darko Puljašić, premda pod istragom za tešku korupciju, prošlo ljeto kandidiran i izabran u Sabor, dok je Josip Vitez, koji ga je prijavio, i to najprije upravo vodstvu HDZ-a, čitavu godinu proganjan i na kraju otpušten iz gradske službe. Puljašić je dao ostavku na mjesto u Saboru tek nakon što je Drago Hedl sve razotkrio na portalu Telegram, a premijer se nastavio sprdati: “Ne možemo uvijek pogoditi. Ali pogreške moramo priznati, a i to je već veliki korak, od sedam milja.” Nema što, zaista visoko postavljen cilj. Tako Plenkovićevo načelo postupnosti izgleda kada se primijeni na njegovu “vrišteću” transformaciju HDZ-a.

U procjenjivanju tih “drumskih razbojnika”, kako ih je točno nazvao Josip Vitez, od sada pa nadalje kriterij uvijek mora biti utopija ostvarena usred katastrofe koja je zadesila Baniju, sve ono što su prije države, mimo države, a ponekad i usprkos državi, za ljude učinili ljudi.

BILI ZAJEDNO NA VEČERI
Liječnik koji je pokušao oživiti Bandića: Samo se srušio, bio je to masivni infarkt
PET FAZA SNA
Jeste li se ikad zapitali zašto spavate više od osam sati, a nenaspavani ste?
  • Avatar Idler
    Idler:

    Banovina-Banovine-Banovini...

  • Kološanin:

    Na ovakav članak mogao bi se napisati 2 puta duži niz činjenica koje ga demantiraju. Evo samo jedne. Na dan potresa svi bolesnici Sisačke bolnice helkopterima i sanitetskim vozilima prebačeni su i zbrinuti u zagrebačkim bolnicama, isto kao i osobe ... prikaži još!e koje su bile smještene u staračke domove na potresom pogođenom području. Da gospodin Pofuk nije čitao knjige, kojima se u potpuno promašenom kontekstu razbacuje u ovoj kolumni, vidio bi na bilo kojoj televiziji da su to organizirali i proveli Hrvatska vojska i Ministarstvo zdravstva, dakle država.

  • Barun:

    Vi ste intelektualac, napišete toliko gluposti da ni osmoškolac neće povjerovati.