Naslovnica Premium Analize i intervjui

Moj rođak Stjepan simbol je hrabrosti u cijelom svijetu, ali ne i u svojoj Hrvatskoj

Spomenik u Opuzenu rad je akademskih kipara Mire Vuce i Stjepana Gačeše i podignut je 1978., a dignut je u zrak jedne noći 1991. Filipović kaže da općinski HDZ ne želi ni čuti da ga se vrati
23. veljače 2018. u 18:00 503 komentara 33480 prikaza
Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Fotografija Stjepana Filipovića, 26-godišnjaka iz Opuzena kojeg su 1942. godine u Valjevu objesili fašisti, na glavnom je ulazu u zgradu Ujedinjenih naroda na East Riveru u New Yorku.

Gornje Vrapče Gornje Vrapče Pokraj spomenika NOB-a osvanuo natpis 'Trg Zlatka Hasanbegovića – domaći človek'

Mladi Hrvat, pod vješalima, s omčom oko vrata, ali i s dvije prkosno uzdignute stisnute šake u zraku, postao je svjetskim simbolom hrabrosti i prkosa u borbi protiv fašističkog terora.

O Stjepanu Filipoviću u bivšoj Jugoslaviji napisane su tri knjige, a srpski je Blic prije dva tjedna snimio dokumentarni film o životu i herojskoj smrti mladog partizana. Njegov spomenik u rodnom Opuzenu 1991. godine miniran je, a ni nakon 26 godina, kako stvari sada stoje, neće se obnoviti i vratiti. Stjepan Filipović ušao je u legendu kada je 22. svibnja 1942. u Valjevu, netom prije nego što su ga fašisti objesili, održao motivacijski govor okupljenom mnoštvu i prkosno, pobjednički digao stisnute pesti u zrak, dok mu je omča bila svezana oko vrata. Nepoznati fotograf u tom ga je trenutku uhvatio u fotoobjektiv. Fotografija je misterioznim putevima došla do Beograda, a nakon što je objavljena, i do East Rivera. Njegovo herojstvo tako je postalo ponos cijelog čovječanstva, ali, izgleda, ne i naš. 
Marinko Filipović, nekadašnji saborski zastupnik HSS-a, a danas umirovljenik, uzalud godinama pokušava privoljeti gradske vlasti Opuzena da vrate spomenik njegova rođaka heroja. Iako je Marinko početkom 90-ih bio predsjednik Gradskog vijeća Opuzena, a poslije zastupnik u Saboru, uzalud mu brojna politička poznanstva, nitko nije htio ozbiljno razgovarati o tome.

Neustrašivi bombaš

– Moj otac i Stjepan prvi su rođaci, djeca dvojice braće i odrastali su u istoj kući. Ja sam rođen 1941., Stjepana nisam upoznao, ali ponosan sam na njega i čast mi je što je član moje obitelji u cijelom svijetu postao sinonimom za otpor zločincima, ali mi je krivo i tužan sam što ga u njegovoj domovini i gradu ne žele. Stjepan nam, očito, ne treba, neka se njime hvale drugi – gorko kaže Marinko Filipović i dodaje kako je u svojim nastojanjima da se spomenik vrati dobio jedino kaznenu prijavu gradonačelnika Ive Mihaljevića koji ga je prijavio za krađu metala kada je ostatke srušenog spomenika, koje su mu prijatelji pomogli sačuvati, iz Opuzena prebacio u Zagreb, u depo ljevaonice Ujević gdje i danas čekaju svjetliju budućnost. Stjepan Filipović rođen je 27. siječnja 1916. u Opuzenu, u kojem je živio prvih 16 godina. Njegov otac Antun držao je mali dućan od kojeg nije mogao prehraniti obitelj, suprugu Ivanku i djecu, Stjepana, Šimuna, Nikolu i Jelicu pa su se preselili prvo u Mostar gdje im se rodio još jedan sin, Drago, a potom u Županju i na kraju u Srbiju, gdje su završili u Kragujevcu te se rano angažirao u komunističkom pokretu, ali ulovile su ga vlasti stare Jugoslavije uoči rata i kao mladog aktivista izgnali ga u Opuzen. Bio je ovdje tri mjeseca i tu je počeo širiti pokret, bio je veliki agitator. Vratio se kad je počeo rat i ondje, u Srbiji, počeo organizirati partizanske grupice. Bio je bombaš, neustrašiv, postao je zapovjednik Tamnavsko-kolubarskog bataljuna, on je to postigao isključivo svojom hrabrošću. Bio je uvijek prvi, napadao je njihovu policiju, vlakove, utvrde, bio je hrabar dečko. Tito ga je više puta odlikovao – kaže Marinko kako mu je rođak postao partizanska legenda još za života, a, zahvaljujući fotografiji, njegova je neustrašivost postala simbolom otpora fašizmu.

Zarobljen je vrlo rano. U ruke neprijatelja upao je polovinom prosinca 1941. godine.

– Bili su veliki snježni nanosi, partizanska vojska još je bila vrlo slaba i razbili su ih. Zarobili su ga četnici. Njih trojica bili su promrzli, lutali su, vidjeli svjetlost i pokucali na pogrešna vrata. U početku, četnici nisu znali tko je on iako je već bio čuven. Zarobili su njega s kurirom, a s njima je bio još jedan suborac koji je umirao, smrzavao se vani. Prvo su se htjeli iživljavati na kuriru, njega su prvo uhvatili, ali je Stjepan rekao: “Pustite maloga, ja sam taj!” Zavezali su ih i, kad su shvatili koga imaju, sutra su ga predali Gestapu – kaže Marinko Filipović.

Sljedećih šest mjeseci Stjepana su maltretirali u različitim zatvorima želeći do njega izvući informacije.

– Čak su mu vruće željezo iz peći stavljali po tijelu, nokte mu čupali, svašta je tu bilo. Na kraju, kad su vidjeli da od njega neće dobiti ništa, odlučili su ga javno objesiti kako bi zastrašili narod – kaže Marinko.

Tog dana bilo je 3000 ljudi na valjevskom trgu, bio je sajmišni dan, bilo je dosta ljudi i iz okolice, ali postigli su suprotan učinak. Stjepan Filipović nije se bojao smrti. – On je odvažno i svjesno dao život za domovinu u kojoj je živio. Borio se protiv četnika i protiv Nijemaca. Četnici su ga uhitili, predali Nijemcima i oni su ga ubili – govori Marinko. Kad su Stjepana doveli na stratište, nije dopustio da mu pomognu da se popne na klupu pod vješalima, potrčao je i popeo se i sam sebi stavio omču oko vrata. Čak postoje priče da je sam gurnuo i stolac jer je bio obješen 15 minuta prije nego što je bilo najavljeno.

“Budalaši” i heroji

– Oni bi bili pucali u njega, to sam čuo u Valjevu, kada je počeo držati govor: “Iskopajte zakopano oružje, dignite se protiv domaćih izdajnika i stranih neprijatelja... pobijedit ćemo” i tako dalje, mada su u to vrijeme bili gubitnička vojska, antifašistički pokret tada nije bio jak u Srbiji. Ovakvi “budalaši” bili su heroji. Ondje su bili uglavnom četnici koji su 1945. postali partizanski saveznici – pokazuje nam Filipović obiteljski album, crno-bijele fotografije mladića kojeg zavezanog žandari kroz mnoštvo ljudi vode na stratište, povijesnu sliku s uzdignutim rukama i posljednju, na kojoj na vješalima visi mrtvo tijelo Stjepana Filipovića. Stajao je tako na središnjem valjevskom trgu tri dana, a gdje su ga pokopali, nikad nije otkriveno. 
Nije Stjepan Filipović jedini kojega su fašisti ubili, niti se jedini herojski držao. Svoju posmrtnu slavu velikim dijelom može zahvaliti fotografu koji ga je učinio besmrtnim. A tko je zapravo držao fotoaparat u ruci, nitko sa sigurnošću ne zna. Postoji više verzija i svaka je moguća. Po jednoj, novijoj, koja je objavljena u nedavnom Blicovu filmu, fotografiju je snimila Slobodanka Vasić, naučnica u fotoradnji u centru Valjeva, koja je bila preko puta stratišta na kojem je skončao Stjepan. Druga, raširenija varijanta o nastanku fotografija je da ih je slikao jedan njemački oficir i pokazao ih je ondašnjem valjevskom zubaru, stanovitom Kesleru koji je po nacionalnosti bio Nijemac, ali i doušnik partizanskog pokreta.

 | Autor : Privatna arhiva/ PIXSELL Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

Navodno je među hrpom fotografija strijeljanih, obješenih i na druge načine ubijenih ljudi zapazio Stjepanove, iskoristio trenutak nepažnje, ukrao ih i krajem rata dao ih vlastima u Beogradu. Objavila ih je Borba 1944. godine.
Stjepanov brat Šimun strijeljan je 1941. godine u Kragujevcu, iako se mogao izjasniti kao Hrvat i tako izbjeći smrt. Naime, Nijemci su rekli da onaj tko nije Srbin može istupiti, ali nije htio. Drugi brat Nikola poginuo je 1943. godine na Zelengori u Prvoj partizanskoj brigadi. Rat je preživio samo najmlađi brat Drago, koji je tad bio dijete i sestra Jelica koja je otišla u katolički dom u Sarajevu za časnu sestru.
Nakon rata, na mjestu vješanja Stjepana Filipovića, u Valjevu je sagrađen Dom kulture pred kojim je bila postavljena njegova bista, a na brdu iznad grada 1961. postavljen je njegov brončani kip, rad akademskog kipara Vojina Bakića. Spomenik i dalje stoji nad Valjevom.
Spomenik u Opuzenu rad je akademskih kipara Mire Vuce i Stjepana Gačeše i podignut je 1978. godine. Dignut je u zrak jedne noći 1991.

– Razgovarao sam više puta s Vucom i on bi ga opet rado napravio, i to bi ga restaurirao za malen novac. Glava je još uvijek čitava, tu je i poprsje, dalo bi se to kad bi bilo volje – tvrdi Marinko. Kaže da se točno zna tko je minirao spomenik, ali nikoga to ne zanima.
– Svi znaju tko je to napravio, ulica zna, ali i oni koji bi trebali nešto poduzeti. Ja sam pokupio dijelove spomenika i spremio ga u jedno skladište, ali smetao je vlasniku pa smo ga prebacili u ljevaonicu Damira Ujevića u Zagrebu. Kad sam ga prenio, a to je bilo prije nekoliko godina, ovi iz Grada Opuzena, gradonačelnik Ivo Mihaljević, isti taj koji je i danas i posljednjih 20 godina na vlasti, protiv mene piše kaznenu prijavu. Ja sam bio na policiji da dam iskaz. Svi oni znaju tko je minirao spomenik, ali nitko ne odgovara, niti je pokrenuto to pitanje, a mene koji sam spasio ono što se spasiti moglo ispitivali su jesam li ga ukrao, jesam li rastalio bakar i prodao ga. Onda su išli k Ujeviću, on se ljutio, prvo sam ga zatrpao ostacima spomenika, a onda ga je policija ispitivala. Govori mi: “Ili ga popravite ili ga maknite odavde”. Što da radim, nemam novca da ga sam popravim?! – kaže Marinko Filipović koji se ne može načuditi zbog čega je njegov pokojni rođak nepodoban u svojoj državi, dok je u cijelom svijetu simbol herojstva.

Nakon što su ga vandali minirali, Grad Opuzen legalno je srušio postolje spomenika, nekoliko stuba koje su do njega vodile. Na tom je mjestu danas tek pusta ledina s hrpom kamenja na sredini. Ne izgleda lijepo.
 Pokušali smo sve ovo što nam je ispričao o miniranju i neuspjelim pokušajima obnove spomenika razgovarati i s gradonačelnikom Opuzena Ivom Mihaljevićem. U četvrtak ujutro tražio je da mu pošaljemo pitanja i preko tajnice obećao pismeni odgovor. Pitali smo ga hoće li se spomenik vratiti, ako hoće, što je poduzeto da se obnovi, a ako neće, zašto neće. Htjeli smo provjeriti je li istina da je Marinka Filipovića tužio za krađu ostataka spomenika, a pitali smo ga i je li tužio nepoznatog počinitelja koji ga je srušio. U petak je preko tajnice poručio da tema nije hitna pa nema potrebe ni za hitnim odgovorom. Navodno ćemo ga dobiti u ponedjeljak. 
Sve to ne čudi Marinka. Nije Mihaljević jedini koji je njega odbio. Zajedno s Ratkom Maričićem došao je i do Mesića dok je bio predsjednik, pokušavali su dogovoriti sastanak sa Zoranom Milanovićem, ali on se, tvrdi Filipović, odbio susresti s njima.

Građani podijeljeni

– Zar nije bitno da se ne zaborave neki ljudi i neki događaji? Što ima veze što je poginuo u Srbiji, Stjepan se borio protiv fašizma. Bio je komunist, ali što su ti komunisti do kraja 1941. napravili? Ništa, tad su se branili, a svoje pravo lice pokazali su tek poslije 1945., kada je Stjepan odavno bio mrtav. Ja sam antikomunist od rođenja i po uvjerenju. Mene su zatvorili 1971. Ideološki sam na drugoj strani od Stjepana, ali smatram da je simbolizam koji on sa sobom nosi, a to je neustrašivost u borbi za slobodu, iznad svega toga. U Gradskom vijeću Opuzena ta je tema bila puno puta, ali HDZ ne želi ni čuti – žali se Filipović. Pitamo ga zašto nije nešto poduzeo odmah, kada je bio predsjednik Gradskog vijeća.
– Mi smo, HSS, dobili prve izbore, a imali smo još samo Murter u cijeloj Dalmaciji. Bili smo sami slabi, a nismo mogli ni do županijske ni državne vlasti – kaže Marinko Filipović koji tvrdi da ima ljudi koji bi dali svoju zemlju da se spomenik postavi. 
– Dvojica ljudi ponudila su mi svoje parcele, ali ova vlast to ne želi ni čuti. Ne želim miješati te ljude jer su duhovi u Opuzenu na tu temu vrlo uzburkani – kaže Marinko Filipović.

 | Autor : Privatna arhiva/ PIXSELL Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

U to smo se uvjerili i sami. Oni koji ne žele Stjepana Filipovića u Opuzenu, samo su nam kratko rekli da se spomenik ne treba vraćati, ali nisu spremni za neko detaljnije obrazlaganje, oni koji misle da bi se morao vratiti, spremni su elaborirati zašto, ali nitko koga smo pitali nije bio voljan javno, s imenom i prezimenom reći što misli.

– Stjepan Filipović ponos je čitavog svijeta, samo je naša sramota! – kaže Krešimir Sršen, predsjednik Zajednice antifašističkih boraca i antifašista Splitsko-dalmatinske županije, koji je svojedobno održao govor kada je spomenik u Opuzenu otkriven. – Bilo je veličanstveno, oko 25.000 ljudi. Gradonačelnik danas želi ukloniti svaku pomisao na Stjepana Filipovića. Taj spomenik spada u prvu kategoriju za obnovu, moguće je dobiti sredstva iz europskih fondova. Iako Marinko Filipović i ja imamo potpuno različita politička stajališta, jako bih volio kada bismo uspjeli i skinuli ovu sramotu cijele Hrvatske. Stjepan Filipović simbol je slobode čitavog svijeta! – poručio je Sršen.

Ivan Cifrić Ivan Cifrić: Dočekat ćemo još jedan svjetski rat govoreći o ustašama i partizanima hep, milanović Izabrali HEP Dva grada u Srbiji kupovat će struju iz Hrvatske Predrag Matić Fred Matić: 'Ni u najgoroj noćnoj mori nisam zamišljao da ću morati braniti ustaše'
Spin City car sharing
Pokretanje posla
Pet stvari koje morate znati prije pokretanja biznisa

A1 izdvaja za Vas

  • SoloHan:

    Ako ne slavimo one Hrvate koji su se borili za Austriju, Mađarsku, Italiju i druge okupatore zašto bi one koji su se borili za Jugoslaviju koja je bila okupator kao i ovi ostali

  • Avatar tituš
    tituš:

    Partizani u Hrvatskoj su zločinci, u srbiji možda heroji! Marinko, tko bi rekao da si tako kvarnog temelja. A trebalo bi pitati ljude Neretve i o tvojoj ulozi u privatizaciji, pa i propasti doline, hrvatske Kalifornije! Tek ta veza otkriva ... prikaži još! i tvoj "uspjeh" i drmanje u zadnjih trideset godina ..

  • Kuburamile:

    Marinko simboli zločinačke tvorevine kao i ta tvorevina su prošlost. Marinko borio se ta Srbiju i neka ga Srbija i slavi.