Čini li se i vama da Veliki Brat pokušava našu svijest dovesti na razinu neoliberalnog ideala tako da se svako jutro svatko prvo pita što može učiniti za povećanje profita bankara, investitora i tajkuna, kojima možemo zahvaliti i što se rađamo, živimo, a i umiremo. Kad treba uzeti od plaće čak i od onih kojima je sramotno mala, učiteljima ili policajcima, to i socijaldemokratima ide glatko, bez puno priče, tri posto po kratkom postupku. Slično je bilo i s dodatnim oporezivanjem opće potrošnje. Ali, kad je riječ o luksuzu, trećoj nekretnini, Robin Hood porezima pa i pukom ograničavanju bonusa bankara, uvijek se nađu stručne face koje u medijima dobiju prostora koliko god treba kako bi do iznemoglosti zanovijetali zašto to nije dobro. Bonusi bankara pokušavaju se ograničiti od izbijanja krize 2008. pa su se europski čelnici neki dan dogovorili da to ovaj put misle ozbiljno.
Slučajno ili ne, naš ministar gospodarstva sasvim se dobro uklopio u te trendove zahvalom poslodavcima što nam daju plaću, a sličan je i ton poruke predsjednika Ive Josipovića o kulturi kukanja. Prestanimo cviljeti. Radije vidimo možemo li se odreći još dijela slobodnog vremena, energije i novca ili kakvog kolektivnog, zakonskog ili potrošačkog prava. Slušajmo zapovijedi boga novca. Pustimo inzistiranja na proceduri, zakonu, ekologiji, e(ste)tici, domoljublju... Na primjeru Omble vidi se kamo to vodi. Kako je to u bankarskom sustavu jednostavno riješeno tako da dva i dva uvijek bude pet! Ispada da je u Hrvatskoj lakše deložirati ljude nego šišmiše i kolutićavce. Tko ne može otplaćivati kredit neće mu pomoći ni ekolozi, država pa ni Strasbourg. Samo tu pravna država djeluje besprijekorno do beskrupuloznosti jer, kažu, inače bi sve otišlo u... Zato ne gnjavimo. Dajmo kapitalu i preostalo nam nacionalno blago. Tvrde da ćemo tek oslobođeni od svih trica demokracije i socijalne države postati jedinke vrijedne slobodnog tržišta. Tek tada će kultura življenja na kredit dobiti svoj puni smisao.
Zato spor udruge Franak, odnosno Potrošača protiv osam banaka izaziva nemir i zebnju. Osobito podatak da bi David, izgubi li spor od Golijata, morao isplatiti milijarde kuna. Eto kamo nas može odvesti inzistiranje na pravima i sudska neovisnost. U neizvjesnost. Strepnju. Čak i za banke! Spominju se svote dvostruko veće od lanjske dobiti naših banaka. Sedam milijardi kuna. Pa to je 14 puta više od ukupnog bonusa koji su menadžeri u našim bankama dobili u dvije godine najveće krize. Užas! Koji bi se sudac usudio takav teret imati na duši? Sudac Radovan Dobronić! Sudac koji je u začetku spora na svom slučaju očitao lekciju političarima kako se rješava sukob interesa. U petak je suvereno dijelio lekcije o valutnoj klauzuli, načelu monetarnog nominalizma, klauzuli rebus sic stantibus, citirao presudu njemačkog Vrhovnog suda iz 1923... Naoružan argumentima struke i znanja dijeli packe sugerirajući Potrošaču i bankama nagodbu jer i jedni i drugi mogu puno izgubiti. Pobjeda Franka tek bi otvorila mogućnost pojedinačnih tužbi, s tim da je sve manje onih koji bi bili u stanju financirati takav boj s bankom. Banke su već na gubitku, a kod suca kakav je Radovan Dobronić i pobjeda im može biti Pirova. Uživajmo i učimo što je pojedinac s integritetom i autoritetom zahvaljujući (nerijetko ismijavanoj) neovisnosti sudaca kao tekovini demokracije sposoban učiniti u raljama globaliziranog svijeta kojim vlada okrutni zakon novca.
