O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti” slavna je teza Ludwiga Wittgensteina o granicama mislivog i spoznatljivog. Wittgenstein se zadržao na govorenju o tome kako ne treba govoriti o onome o čemu se ne može govoriti, za razliku od većine naših medija koji najradije govore upravo o tome. Dakle, ne o onome što se zna, što je informacija, što je vijest, već o onome što se ne zna, što se nagađa, špekulira, o čemu bajaju “izvor iz vrha stranke”, “izvori bliski istrazi” i slični fantomi.
Dvije teme o kojima se najviše razglaba zadnjih dana, pri čemu se ništa novo niti spoznaje niti zaključuje, je što ili tko uzrokuje požare i tko je i zašto izvršio atentat ili “atentat” na Zdravka Mamića.
Zahvaljujući medijskoj stimulaciji čitava nacija se po tim pitanjima pretvorila u hrpu detektiva. Na temelju nekoliko poznatih elemenata, uz puno špekulacija, pretpostavljenih motiva i žuđenih objašnjenja na sve strane komentatori briju Ockhamovom britvom, tj. načelom kako se između različitih teorija koje mogu objasniti neki događaj, valja odlučiti za najjednostavniju. Otkud požari? Činjenice su sljedeće. Od svibnja u Dalmaciji nije pala prava kiša. Visoke ljetne temperature u kombinaciji sa sušom pogoduju požarima na cijelom Mediteranu, pri čemu kod nas, srećom, nije bilo požara s desetinama mrtvih kao početkom ljeta u Portugalu. Unatoč tome, pretrpljeni strah za živote i imovinu u slučajevima kada su domovi obranjeni u zadnji tren ljudima opasno tanji živce pa spontano traže opravdanje, jednostavan i opipljiv uzrok svojih nevolja. Poput – netko je podmetnuo sve te požare u sklopu “specijalnog rata” protiv Hrvatske. Pa se postavljaju pitanja kao – kako to da uvijek plane kad je bura, ne razmišljajući kako je logično da se vatra, bez obzira je li namjerno podmetnuta, nehotično izazvana opuškom ili je posljedica iskrenja dalekovoda, kad puše vjetar puno lakše potpiri i proširi.
Dio požara, ne znamo koliki, jer se ne pronađu svi krivci, bez sumnje namjerno je izazvan. Ljudi izazivaju požare iz dva razloga. Jedan ja piromanija, poznati psihički poremećaj, a drugi je zločinačka namjera. U tom slučaju požare izazivaju ljudi koji nisu piromani već neprijatelji koji žele izazvati štetu, a najlakše je ljeti vatrom i to kad se sprema bura. Tko to želi? Prvookrivljeni, u pravilu, nisu neki općeniti mizantropi, već najfriškiji kolektivni neprijatelji – u našem slučaju Srbi. Stvara se mit, bez obzira koliko potkrepljen ili ne, koji onda kruži i djeluje kao obrazac naknadne identifikacije. Što onda za dugih dosadnih ljetnih dana rade besposleni balavci u zabačenim selima Dalmatinske zagore? Moguće je da rezoniraju – aha, pričaju kako Srbi pale, mi smo Srbi, pa što ne bismo…
Hipotetska situacija odgovara onoj iz vica kad Mujo i Fata idu mračnom šumom i u jednom trenutku ona zastane i kaže – neću dalje, strah me da bi me mogao silovati. A on na to odvrati – joj super ideja, hvala što si mi napomenula, meni ne bi palo na pamet. Dvojica 17-godišnjaka iz sela Radučić, u općini Ervenik, uhićeni su zbog namjernog izazivanja požara koji se proširio prema Nacionalnom parku Krka, arheološkom nalazištu Burnum i pruzi Knin-Kistanje. Jedan je “naš” lokalni Srbin, jedan iz Srbije. Eto krasne potkrepe teorije po kojoj Srbi pale po Hrvatskoj. Ali tu nije kraj. Ako već Srbi pale požare, u određenoj vrsti hrvatskog uma javlja se ogorčena reakcija pa imamo prvi dokazan slučaj vraćanja istom mjerom. Situacija je opet analogna vicu u kojem, usred rata, 1993. kaže Suljo Muji – vidi ovih Hrvata dušmana, srušili nam džamiju u Stocu. Neka, neka, kaže Mujo, srušit ćemo inšalah i mi njihovu u Zagrebu.
Naš Mujo je 25-godišnja Hrvatica koja je uhićena nakon što je izazvala požar u Brgudu kod Benkovca, i objasnila je svoj čin netrpeljivošću prema Srbima, ne razmišljajući, čak ni unutar svog sustava vrijednosti, o tome kako pali Hrvatsku i da ugrožava i jedne i druge i sve ostale koji se motaju po tom području.
Mit koji se konstruira od određenih elemenata stvarnosti, puno fikcije i olakih poopćenja, nakon određenog kruženja u javnosti, počinje se povratno prelijevati u stvarnosti. Svatko tko želi zlo Hrvatskoj, ima sada model kako ga nanijeti, a onaj tko, primjerice, misli kako to čine Srbi, ima pred sobom “opravdanje” da im vrati istom mjerom. Uz “Srbe” i “Hrvaticu” policija je otkrila i banalne uzročnike požara, poput 66-godišnjakinje u Smokvici na Korčuli, koja je nehotice bačenim opuškom izazvala požar, pa je sama zvala pomoć, ili 27-godišnjaka koji je neodgovorno odbačenim opuškom izazvao požar u brodogradilištu u Šibeniku. Nemoguće je nadzirati čitav teren, ali je moguće i nužno pooštriti zakonski predviđene kazne. Namjerno izazivanje požara treba poistovjetiti s terorizmom, jer se u oba slučaja čini zlo za koje se niti ne zna koliko će žrtava i štete u konačnici izazvati, a nehotičnu palež kažnjavati strože nego do sada, jer nakon svega što se događalo ovog ljeta, nitko ne može reći da je neinformiran o mogućnim posljedicama rizičnog ljetnog ponašanja. Na par dana je požarnu tematiku u drugi plan stavio misteriozni događaj iz duvanjskoj zaselka Vidovići. Mediji su izvijestili kako su nepoznati napadači pucali na Zdravka Mamića koji je bio u posjetu očevom rodnom kraju. Što znamo o tom slučaju? Mamić je u došao u Vidoviće s više članova obitelji, izlazio je iz auta, čuli su se pucnji, pao je pogođen u nogu. Prevezen je potom u lokalnu bolnicu, gdje je ustanovljeno kako je zadobio prostrjelnu ranu natkoljenice. Na vlastiti zahtjev napustio bolnicu u Tomislavgradu i otišao za Zagreb.
TV-dnevnike su preplavili “stručnjaci za sigurnost”, koji su oko tog slučaja iznosili vrlo različite, povremeno i suprotne zaključke tako da je oko svega nastao pravi mamićevski rašomon. Jedni su sigurni da je to “upozorenje”. Vrhunski snajperist je pomno pripremio dvadeset metara udaljenu čeku i dva dana hladnokrvno čekao da se Mamić pojavi. Pogodio ga je u but kao upozorenje. No mogao je još efektnije. Odbiti mu gumb na košulju, oprljiti mu dlaku iz nosa kao poruku – mi smo vrhunski profesionalci, gađamo s kilometar u milimetar. Uglavnom, prva hipoteza je da je sve vrlo profesionalno, opasno, ukratko, iza svega stoji najveća mafija na svijetu.
Druga suprotna teza, koja se pojavljivala i u istim medijima s “profesionalnom”, je da je riječ o čistom amaterizmu. U prilog tome ide dodatna informacija da je pucano iz kratkocijevnog pištolja kalibra 7,65, o čemu svjedoči pronađena čahura, koju profesionalac nikada ne bi ostavio iza sebe. Radi se o pištolju za blisku borbu, onom damskom, kakav će izgleda uskoro morati nositi Zagrepčanke koje se budu usuđivale hodati same centrom grada. Ali isti kalibar ima i zloglasni “škorpion”, što priču čini ozbiljnijom. “Stručnjaci za sigurnost” koji zastupaju “amatersku” hipotezu ističu kako s te daljine s tim oružjem nema govora o preciznosti, pa je napadač jednako mogao i ne pogoditi cilj i usmrtiti ga. Potpuni amaterizam ide u prilog pretpostavke da iza napada stoje uobičajeni Mamićevi nedorasli protivnici koji se 20-ak godina žučno bore protiv njega, a on je sve veseliji i bogatiji.
Mediji u BIH javili su kako su u istragu uključeni i psi, ne objašnjavajući imaju li policijski psi u Duvnu putovnice i hoće li ići preko granice kao ispomoć hrvatskim kolegama. Javljeno je i kako su uključeni “specijalni timovi iz Bihaća”. Zašto iz Bihaća koji je daleko od Tomislavgrada i nalazi se u drugoj županiji, nije jasno. Možda su nehotice time javnosti i otkrili neki trag.
Najluđa hipoteza koja kruži društvenim mrežama je da se radi o lažnom atentatu. Ni najveći Mamićev protivnik, ako ima i mrvu savjesti, ne bi je ozbiljno iznio javno, jer se na sličan način rugalo Pukaniću pa je poslije ubijen. Teza je sljedeća – kako bi dodatno odgodio suđenje u svrhu prepariranja svjedoka Mamić je sam inscenirao igrokaz - kad bude izlazio iz auta, u svojoj djedovini, okružen samo svojima, bez neutralnih svjedoka, u busiji će netko par puta puknuti iz kubure u zrak, a on će pasti kao pokošen. Doktori će mu dati potvrdu da je ranjen i par dana će ostati u bolnici. Poslije slijedi dugotrajna rehabilitacija, posljedice stresa, možda i PTSP zbog pretrpljene traume, što je dovoljno opravdanje za odgode suđenja do pogodnog trenutka. Zastupnici ove teze pozivaju se na čahure 7,65 mm iz oružja besmislenog za ovakav napad, veselo lice s kojim Mamić pozira na brojnim slikama iz bolnice i momentalno prebacivanje na Sveti Duh. Mamić sam vrlo lako može pobiti ovakve špekulacije. Treba samo, kao najbolji odgovor na ovakve zlobne hipoteze, stisnuti zube i, ne tražeći nikakva odgađanja, pojaviti se na prvom ročištu.
Dežurni medijski detektivi će nagađati još neko vrijeme. Oko Mamića do okončanja procesa, a oko požara do prve prave kiše koja će označiti kraj sezone, a kojoj se navodno do listopada ne vidi ni naznaka.
I što kažeš, Raspudiću, Ockhamova britva? Nego, Raspudiću, što kaže britva, kako je na stanje svijesti određene manjine djelovala naslovnica srpskih Novosti s naslovom "Lijepa naša lijepo gori" s tekstom koji podsjeća na to kako su Hrvati spalili njihovu srpsku krajinu 1995., u sezoni požara?