Osim jednoga (po zlu i krivotvorinama) poznatog komentatora, koji piše hvalospjeve premijeru kako bi se zaštitio od posljedica golemog poreznog duga, u Hrvatskoj više nema baš nikoga tko ima povoljno mišljenje o Zoranu Milanoviću i njegovim ministrima. Pa ipak, na sve strane slušamo kako je potrebna rekonstrukcija Vlade, koju ne može napraviti nitko drugi doli oni koji su krivi za katastrofalno stanje u Hrvatskoj. Tko će razumjeti tu hrvatsku paradoksalnost? Osim ako doista nije posrijedi samo nastojanje da se ova vlast održi i podrži do kraja mandata i tako iskoristi sve povlastice koje će na izborima najvjerojatnije izgubiti. Zapravo se ponavljaju rituali iz komunizma, koji je u svojoj nedjelotvornosti stalno zazivao promjene, reforme, rekonstrukcije.
Danomice čitamo i slušamo o tome kako Milanović dobre kadrove zamjenjuje lošima, kako nema njegova rođaka do devetoga koljena, kuma ili prijatelja koji nije dobio unosno radno mjesto. Pa ipak, od istog toga Milanovića traže se i očekuju potezi kojim bi se napokon stanje u zemlji počelo poboljšavati. Stariji se čitatelji sjećaju, na primjer, Vladimira Bakarića, Jure Bilića, Milutina Baltića, Dušana Dragosavca..., partijskih moćnika o kojima je cijela zemlja zbog njihove gluposti, nesposobnosti, primitivizma i represivnosti pričala viceve ili dosjetke, ali oni su u javnosti bili vodeći zagovornici promjena, reformi i prestrojavanja u redovima Saveza komunista! Ti ljudi koji su, s ostalim svojim drugovima, bili najveća smetnja svemu što je život u komunizmu moglo učiniti podnošljivijim, smatrali su se najpozvanijima da smetnje uklanjaju.
Oni su uživali u nevoljama stanovništva stalno mu nudeći izlaz iz tih nevolja. Oni su bili najuporniji u demokratizaciji Saveza komunista ali i u političkim progonima “neprijatelja socijalizma” i “kontrarevolucije”. Značenja njihova jezika trebalo je najjednostavnije obrnuti. Njihovi “sposobni kadrovi” bili su nesposobni, njihove “reforme” bile su samo učvršćivanje komunističke samovolje, njihova demokratizacija Partije značila je još žešći obračun s onima koji su bili za kakvu-takvu demokratizaciju. Danas se susrećemo s potpuno istim crvenim fenomenom. Sve što danas Milanović i drugovi govore ima značenje obratno od onog što govore. Njihove reforme su nemoguće, jer bi ih napravili ljudi koji su pokazali da su za reforme nesposobni. Njihova rekonstrukcija vlade nije nikakva rekonstrukcija nego samo način da se učvrsti položaj Zorana Milanovića i njegovih privrženika u vlasti.
Danas ljudi iz vrha SDP-a govore o dubokim, nepremostivim i teškim podjelama u SDP-u, o samovolji šefa te partije, o njegovoj nesposobnosti da vodi i stranku i državu, a onda se “sjete” kako je zapravo riječ o tome da je SDP “jedina stranka u Hrvatskoj sposobna za političku raspravu”. U sadašnje vrijeme u Hrvatskoj imati vlast – uloga je vrlo opasna, rizična i nezahvalna. Ali nema takva stanja u kojemu vlast za crvene nije privlačna. Komunizam je bio obilježen težnjom za vječnom vlašću, Titove metafore opisivale su ga “stamenijim od ovih planina”, a veće su šanse imale rijeke da “poteku uzvodno” nego da se u njemu dogode temeljni preokreti. Umjesto da odstupi, da stranku i vlast preda nekome drugome, Zoran Milanović oponaša komunističku ustrajnost u crvenom despotizmu. Danas, sutra ili preksutra, u svakom slučaju taj dan nije daleko, on će propasti, a od ljudi koji ga se neće odreći i njemu će valjda, kao i Sanaderu, ostati neki Luka Bebić kao folklorna utjeha. Dotle će ga držati varalice koji će mu sugerirati rekonstrukciju Vlade, reforme i druge zavodljive fraze kakve u ovoj zemlji “uspijevaju” ima sedamdeset godina! Jer, poslije izbacivanja Linića iz SDP-a u toj stranci sve je samo gluma, izražavanje odanosti onih koji mu nisu nimalo odani, i odustajanje od obračuna s mrskim samodršcem iz kukavstva a ne iz načela. Prvi put poslije pobjede kukurikavaca na izborima i SDP i koaliciju na okupu drži samo – laž.
bilo ga lijepo viditi,lici barem na covjeka , i nema brkove,.... bolje nego kakav spijuncina ,ili nedaj boze lopina iz zatvora.