Dva dana nakon samoubilačkih napada u Bruxellesu u kojima su 32 osobe ubijene i 270 ranjeno na glavnim prometnim čvorištima – zračnoj luci i u metrou, jedini je siguran zaključak da je ovakva Europska unija nesposobna zaštititi svoje građane od islamističkog terorizma, pri čemu problem leži i u nesposobnosti i dugogodišnjem odbijanju suočavanja sa stvarnošću vodstava zemalja poput Belgije. Kao alternativa sada nam se nudi “više Europe”, veće uvezivanje zemalja članica uz smanjenje sloboda i građanskih prava. No zašto bi se nama prelijevali tuđi problemi?
Ispada da sada možemo biti sretni jer Hrvatska još nije u schengenskom “raju”, koji nam je reklamiran kao slobodan protok “ljudi, robe i kapitala”, a što danas znači i slobodan protok terorista odraslih u “starim” članicama EU, kao što je rođeni Briselac Salah Abdeslam. Koliko god nam predstavljalo tlaku stati na granici sa Slovenijom i pokazati putovnicu ili osobnu iskaznicu, toliko danas možemo biti sretni što u suprotnom smjeru kontrolu hrvatskog policajca mora proći i građanin EU, što uključuje i ekipu iz Molenbeeka, dijela Bruxellesa koji kao da je teleportiran s Bliskog istoka, a u kojem de facto vlada šerijat te iz kojeg dolaze i pojedini belgijski teroristi. Oni su rođeni i formirani u “glavnom gradu Europe”, koju mrze iz dna duše, zbog čega su spremni izvesti napad eksplozivom i čavlima i neselektivno ubijati svoje sugrađane. Upozoravati na problem s Molenbeekom do jučer je značilo automatski dobiti etiketu ksenofoba, rasista i fašista iako su s ljudima iz te četvrti povezivani teroristički činovi u Madridu, Londonu i Parizu. Tamo se skrivao i jedan od organizatora pariških napada u studenom Salah Abdeslam. Nakon što je u petak uhićen, uslijedili su napadi u Bruxellesu, a tek nakon ovotjednog napada počelo se javno govoriti o tome da su policajci koji su tražili Salaha u Molenbeeku gađani kamenjem i bocama sa svih strana, kao da se nalaze na tuđem, neprijateljskom teritoriju, a ne u glavnom gradu Belgije i Europske unije.
O pogubljenosti vrha belgijskog sigurnosnog sustava svjedoči i izjava turskog predsjednika Erdogana koji je potvrdio da je jedan od bombaša samoubojica uhićen u lipnju prošle godine na granici Turske i Sirije kod grada Gaziantepa. Nakon uhićenja deportirali su ga u Belgiju, ali, kako kaže Erdogan: “Belgija je ignorirala naše upozorenje da je riječ o islamskom militantu. Belgijskom smo konzulatu poslali poruku upozorenja 4. lipnja 2015., ali oni su pustili terorista na slobodu”. Valjda da mu ne bi kršili ljudska prava. Također, za Khalida el-Bakraouija, koji je isto identificiran kao jedan od bombaša samoubojica, Interpol je uoči napada u Bruxellesu poslao upozorenje.
Belgijske vlasti, umjesto da se suoče s promašajima vlastite imigrantske politike i rupama u sigurnosnom sustavu prebacuju lopticu na cijelu EU, tj. traže “jaču europsku suradnju”. Suradnju u čemu? Trebaju li im Hrvatska, Estonija ili Mađarska rješavati problem terorističkog legla na njihovu teritoriju, jer iz Belgije trenutačno dolazi veća islamistička prijetnja nego iz Sirije?
Belgijski ministar vanjskih poslova Didier Reynders na TV kanalu TV5Monde dao je izjavu zbog koje bi još prošlog tjedna bio izvrijeđan kao ekstremni desničar. Rekao je da se oni u Belgiji “moraju suočiti s problemima u nekim četvrtima i u nekim gradovima, ne samo u Molenbeeku nego i drugdje, ali da se ista rasprava mora voditi i drugdje u Europi, posebice u Francuskoj”. Ono što on naziva “suočiti s problemima” izraelski ministar obrane Moshe Ya’alon neuvijeno naziva ratom. U utorak je izjavio da je “ovo treći svjetski rat usmjeren protiv pravih ljudskih vrijednosti. Ovo je rat i, ako se ne suočimo s tom činjenicom, bit će sve više takvih terorističkih događaja i ubijanja.”
Dok izraelski ministar govori o trećem svjetskom ratu, jedna od čelnica EU, zemlje pogođene tim ratom, visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini, koja se za vrijeme napada u Bruxellesu našla u posjetu Jordanu, na tiskovnoj konferenciji rasplakala se i napustila govornicu.
Ako opetovani teroristički napadi na glavne europske gradove izazivaju zebnju, suze Federice Mogherini doslovno utjeruju strah u kosti. Naravno da svatko ima pravo na suze, ali između svoja četiri zida. Emotivna stanja osoba na tako visokoj funkciji ne trebaju nas zanimati, kamoli opterećivati. Jadni li smo kad u situaciji koja se sve otvorenije naziva ratom jedna od čelnih ljudi EU plače na tiskovnoj konferenciji i nije ju u stanju dovršiti. Kakvu poruku ona time šalje islamistima? Je li to slika Europe? Europa je u prošlosti dala silne državnike i vojskovođe, vladala je cijelim svijetom i još imala “viška” snage za svoje unutrašnje ratove. Danas je njena liderica Mogherini koja javno roni suze i kaže kako je “tužna” zbog svega. I onda se čudimo Orbanu jer sumnja da takvi mogu zaštititi građane njegove zemlje.
Danas imamo posla s nesposobnom, dekadentnom pseudoelitom. Njihov dojučerašnji silni humanizam već sutra može se preokrenuti u potpunu suprotnost, s jednako lošim posljedicama. Zanimljivo je vidjeti kako isti mediji, pa čak i novinari koji su krajem prošlog ljeta ravnali teren za prijem migranata, i rafalno ispucavali optužbe za islamofobiju i fašizam na račun svakoga tko se usudio dovesti u pitanje dominantnu politiku EU, sada s naslovnica straše narod islamističkom terorističkom opasnošću. Sada nam “otkrivaju toplu vodu” koju su do jučer ignorirali ili minimizirali, poput dramatičnog isticanja vijesti da je Državna agencija za istrage i sigurnost u BiH potvrdila da je Bajro Ikanović stradao na području Iraka boreći se za Islamsku državu. Do sada je tamo poginulo najmanje pedeset islamista iz BiH, mnogima od njih znala su se imena, ali evo, iz nekog razloga, tek je sada to važno.
Svi mediji prenose kao veliku “vijest” i informaciju Associated Pressa da je “najmanje 400 radikalnih militanata Islamske države prošlo obuku za terorističke napade diljem Europe” i da su već infiltrirani i spremni za djelovanje.
To što je milijun ljudi u nekoliko mjeseci, najviše mladih muškaraca s ratnih područja, ušlo bez ikakve ozbiljne kontrole i identifikacije sa sigurnosnog stajališta nije im značilo ništa. Upućeniji su upozoravali da nije osnovno pitanje je li netko ekonomski migrant (poput npr. Pakistanaca koji traži veću materijalnu sreću u Europi) ili izbjeglica (Sirijac ili Iračanin koji odlazi jer bi u svome kraju bio ubijen) jer se u Siriji bore brojne džihadističke frakcije. Oni koji su poraženi doista su izbjeglice, izgubili bi glavu da su ostali u Siriji, ali su također vrlo vjerojatno sudjelovali u džihadu, neki od njih činili i najgore ratne zločine, zbog čega sada i moraju bježati. Dio njih je ušao u migrantskom valu u Europu i to je jasno i bez “otkrića” AP-a o famoznih “najmanje 400”.
Ono što će biti posljedica ovih događaja i na što nas mediji već pomalo pripremaju sve je veći nadzor koji podrazumijeva ugrožavanje dojučerašnjih prava. Naime, prema starom receptu, kako bi se dobila sigurnost, mora se žrtvovati dio vlastitih sloboda. Na tom tragu doznali smo kako sada EU očekuje izraelski model potpune kontrole građana. Dakle, za odlazak u kino morat ćemo proći detektor metala. Ali zašto bi to bio slučaj u Zagrebu, Splitu, Đurđevcu, Krapini? Što mi imamo sa svime što se trenutačno događa? Koji su naši moralni dugovi iz povijesti prema Bliskom Istoku? Jesmo li imali kolonije? Jesmo li razvaljivali režime u Iraku, Libiji, Siriji? Žele li migranti doći u Hrvatsku? Mi nemamo ništa s uzrocima terorizma i migrantske krize i zato ne bismo smjeli pristati na ucjene i nametanja Bruxellesa. Stoga nama zapravo ne pogoduje veće uvezivanje EU – čitaj dijeljenje i prelijevanje tuđih problema. Molenbeek, pariška predgrađa i Merkeličino nekritičko vabljenje migranata ne bi trebali biti problemi koje smo mi prisiljeni rješavati.
Unatoč donedavnim jadikovkama jer još nismo ušli u blagostanje schengenske zone sada se možemo smatrati privilegiranima jer još uvijek imamo granicu prema “jezgri” EU. Ta bi granica uskoro mogla biti jamac sloboda koje možemo prakticirati za razliku od schengenskih “sretnika”, koje se sastoje u onome što smo nekad podrazumijevali pod normalno, a to je da nam država ne može nekontrolirano nadzirati mailove i razgovore, da nema vojske na ulici i da u kino možemo ući bez aerodromske kontrole.
>> Danska odlučila: 'Migrantima plijenimo stvari kako bi otplatili prouzročene troškove'
Iskreno, ne znam kog nam je jarca ta EU uopće trebala.