Naslovnica Premium Analize i intervjui

Internet služi da umjetninu prodamo u London, a sanjkalište da je prodamo i u Lovincu

Ono što je najbolje izaziva i najveći interes. To je trend koji postoji svuda. A najskuplji ikad prodani rad nekog hrvatskog suvremenog autora Kniferova je ‘Kompozicija No. 12’ koja je dosegla 161.600 eura
25. siječnja 2017. u 22:45 0 komentara 785 prikaza
18.01.2017. , Zagreb -  Vlado Muzar u Art salonu. Photo: Marko Prpic/PIXSELL
Foto: Marko Prpić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/4

U kakvom je stanju tržište umjetnina u Hrvatskoj? Postoji li uopće? U situaciji kada se i u Zagrebu, mahom zbog povrata imovine, zatvaraju ugledne galerije s dugogodišnjom tradicijom (od galerije Karas do galerije Ulrich), otvaraju li se neke nove? Pomaže li itko sustavno mladim umjetnicima u njihovoj borbi za galerijsku i izložbenu, a onda i tržišnu prepoznatljivost? Kako preživljavaju galerije izvan većih gradskih središta? Jesu li se hrvatski galeristi uključili u internetsku prodaju i promociju hrvatskih umjetnika i njihovih umjetnina i tako im omogućili i međunarodnu prepoznatljivost? Što se događa s hrvatskim kolekcionarima? Raste li ili pada njihov broj?

Nova aukcijska kuća

Pitanja je mnogo, ali situacija nije baš tako crna kao što bi se to moglo očekivati u paušalnim uopćavanjima. Tako od prošle godine u samom središtu Zagreba, na adresi Ilica 12 u udobnim prostorima na prvom katu, koje je desetljećima koristio British Council, djeluje Art salon Zagreb. Taj je salon lani uoči ljeta upriličio diskretnu izložbu djela slikara Ive Dulčića iz privatnih zbirki, da bi u prosincu organizirao i svoju prvu aukciju umjetnina koja je polučila odlične rezultate.

– Prvi dojmovi su izvrsni. Možemo biti jako zadovoljni. Ako se u jednom danu napravi promet od milijun kuna, to je odlično. Naravno, nama financijski dio nije primaran. Mislimo da Zagreb zaslužuje aukcijsku kuću kao što zaslužuje operu ili balet. Naravno, u Zagrebu već godinama djeluje aukcijska kuća Kontura koja ima jako puno iskustva. Ali naši rezultati nakon prve dvoranske aukcije govore nam da idemo u pravom smjeru – veli liječnik Vlado Mužar koji gotovo tri desetljeća sa suprugom Snježanom, također liječnicom, radi u Švicarskoj, a sada je uz pomoć iskusne galeristice i poznavateljice likovne umjetnosti Jasne Mrakovčić ušao i u zagrebačke galerijske i aukcijske vode.

– Art salon smjestili smo u kuću obitelji Priester koja je sagrađena još 1878. godine. Arhitekt je bio Franjo Klein. Kuću je poslije kupio kipar Ivan Meštrović te je u njoj od 1933. do 1937. godine djelovala Galerija Meštrović. Mi smo u prostor došli negdje prije tri godine, otkupili ga i sve doveli u ishodišno stanje. Tako je danas ta kuća ponovno galerija, baš kao i u ono Meštrovićevo vrijeme – ponosno govori Vlado Mužar koji tvrdi da je njemu i njegovoj supruzi u prvom planu promicanje umjetnosti od kojeg će koristi imati baš svi, i drugi galeristi, privatni vlasnici umjetnina, umjetnici, kolekcionari, ali i ljubitelji umjetnosti koji si ne mogu priuštiti kupnju vrhunskih umjetnina.

– Nije stvar u tome da samo održavamo aukcije u Art salonu. Ljudi koji se time bave znaju što ima i nudi pojedina galerija. Naša ideja je izaći prema van, prema inozemstvu i to nam uspijeva. Dakle, već smo se uključili u umjetničku svjetsku mrežu. Kada smo 17. prosinca u Art salonu održavali dvoransku aukciju, mi smo putem interneta bili spojeni direktno s cijelim svijetom. A ono što je najvažnije, uspjela nam je akreditacija u Actprise, a to je najveća baza podataka umjetnina na svijetu. Kao prva aukcijska kuća u Hrvatskoj ušli smo i na američku platformu Invaluable koja pokriva doslovno cijeli svijet. I ova naša prosinačka aukcija bila je praćena i na toj platformi – veli Vlado Mužar.

A jesu li kupci iz inozemstva pokazali i konkretan interes za božićnu aukciju zagrebačkog Art salona koja je nudila iznimna djela hrvatskih likovnih umjetnika iza čije su atribucije stali vrhunski domaći autoriteti poput Igora Zidića (za modernu umjetnost), Milana Pelca (stari majstori) ili pak Sandre Križić Roban (suvremena umjetnost)?

Licitiralo se i iz inozemstva

– Kako da ne. Čini se da Česi Bukovca dijelom promatraju i kao svog autora. Kupci iz Češke išli su visoko s ponudama za jedno platno iz Bukovčeve pariške faze, koje je i prodano. Iz Švicarske je bilo interesenata za namještaj i nakit koji su također bili u našoj ponudi. Čovjek iz Londona kupio je djelo Roberta Auera što nam je bilo totalno iznenađenje. Dva su stranca bila zainteresirana i za Kožarićevu skulpturu, koja je također našla kupca – prisjećaju se Jasna Mrakovčić i Vlado Mužar koji će ove godine svakako organizirati i proljetnu aukciju, a žele organizirati i manje aukcije s, primjerice, dvadesetak umjetnina te prigodne manje izložbe koje će biti iznimno atraktivne i široj publici. A za koje je umjetnine vladao najveći interes na aukciji?

– Odgovorit ću vam jednostavnim riječima. Ono što je najbolje izazvalo je najveći interes. To je trend koji postoji svuda. Ono što je vrhunsko takvim se i pokazalo, a to su Vlaho Bukovac, Ivan Kožarić, Milivoj Uzelac... – veli Vlado Mužar koji priznaje da vođenje Art salona iziskuje puno vremena i truda jer tu ima i puno administrativnog, poreznog, tehničkog posla.

– Dobili smo sve potrebne papire od Ministarstva kulture. Imamo savršenu čistoću pa smijemo trgovati kulturnim dobrima, a i vodimo svoje upisnike umjetnina kao što je to zakonom predviđeno – veli Mužar u trenutku kada još traje postaukcijska prodaja pa je moguće da će još koja od umjetnina izloženih na prodaju u prosincu naći novog vlasnika. A tu su atraktivna djela Đure Pulitike, Mladena Veže, Gabrijela Jurkića, Miljenka Stančića, Ive Dulčića, Antuna Augustinčića, Ede Murtića...

U posljednje vrijeme se i hrvatske javne galerijske kuće sve jače i hrabrije otvaraju i prema kolekcionarima i njihovim zbirkama. Tako zagrebački Umjetnički paviljon već dvije godine sustavno izlaže važne domaće privatne kolekcije.

Kolekcija Vugrinec

Započeli su s prestižnom kolekcijom nogometaša Davora Vugrinca za koju je ugledni povjesničar umjetnosti Igor Zidić napisao da “od prvog do zadnjeg djela ide tragom visokih i najviših vrijednosti”.

U međuvremenu je Vugrinčeva kolekcija izložena i u Ljubljani, i to u uglednom prostoru tamošnje Narodne galerije. Umjetnički paviljon nakon Vugrinca svoja je vrata otvorio i kolekciji odvjetnika Marijana Hanžekovića, da bi se potom došlo do kolekcije poslovnog čovjeka Branka Roglića koja je uglavnom nastajala u posljednja dva i po desetljeća. Ta izložba otvara svoja vrata već 25. siječnja, a njen je autor nezamjenjivi Igor Zidić.

U međuvremenu je 19. siječnja u Muzeju Mimara otvorena i zanimljiva izložba iz Zbirke Režek. Riječ je o zbirci specijaliziranoj za skulpture bikova, koja bi se, prema planovima nekadašnjeg prvog čovjeka zagrebačke Ingre Danijela Režeka također trebala skrasiti u nekom javnom i svima dostupnom prostoru.

A što je s afirmacijom mladih hrvatskih umjetnika, kojima je takva afirmacija i najpotrebnija?

Time se posljednjih godina uspješno bavi kipar Petar Hranuelli rodom s otoka Brača, član Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb od 2006. godine koji je do sada imao više od četrdeset samostalnih i osamdesetak zajedničkih izložbi i u zemlji i u inozemstvu. Posljednju veliku inozemnu izložbu imao je u Beogradu u prosincu i to u galeriji Art for all u suradnji s hrvatskim veleposlanstvom u Srbiji.

Hranuelli je još 2005. pokrenuo galeriju Remek-djela na webu kojoj je namjerno dao marketinški zvučno ime koje lako ulazi u uho i daleko odjekuje. S pomoću te virtualne galerije (koja, doduše, ima i svoje fizičko stanište u zagrebačkom Stenjevcu uz umjetnikov atelje), imena mladih umjetnika o kojima se u nas rijetko tko brine i koji iznimno teško dolaze do izložbenih javnih prostora postaju poznata i daleko izvan hrvatskih granica.

Ključ je sustavno praćenje

– Mladima treba dati šansu da izlažu. To im je iznimno važno, a u tome im pomaže i galerija Remek-djela sustavnim praćenjem njihovih radova i izlaganja – veli Hranuelli koji je počeo stvarati i vlastitu kolekciju umjetnina u kojoj se uglavnom nalaze radovi umjetnika iz njegove generacije jer taj kipar misli da čovjek najbolje poznaje i razumije upravo svoju generaciju. No ima u njegovoj kolekciji i djela starijih umjetnika poput Demura ili pak Picelja.

U malom ličkom Lovincu Hranuelli je uz pomoć svoje galerije Remek-djela pokrenuo i kiparsku koloniju koja je naišla na odličan odaziv među mlađim kiparima koji su voljni raditi i s ličkim kamenom i sudjelovati u stvaranju ličkog parka skulptura na otvorenom. Lani je kiparska kolonija započela veličanstvenom izložbom akademkinje Marije Ujević Galetović u tamošnjem Domu kulture pokazujući da se i u manjim mjestima izvan glavnih galerijskih tokova može upriličiti izniman likovni događaj. U samoj su koloniji sudjelovali umjetnici Petar Ćujo, Petar Dolić, Petar Hranuelli, Nikola Vudrag i Alana Kajfež te svojim radovima obogatili park skulptura uz lovinačko sanjkalište koji bi mogao postati privlačan i turistima koji u sve većem broju posjećuju Liku.

Poseban fenomen među hrvatskim izmještenim galerijama iznimna je otočna galerija legendarne kolekcionarke i ljubiteljice umjetnosti Dagmar Meneghello koja na otoku Sv. Klementu preko puta grada Hvara djeluje već pola stoljeća.

– Palmižana je enklava umjetnosti na nenastanjenom otoku. Ja sam na otoku završila još kao mlada novinarka. Morala sam se baviti umjetnošću da bih mogla preživjeti. Umjetnost je neophodna svakom kulturnom čovjeku da bi mogao živjeti. A što se tiče tržišta, ja sam uvijek živjela daleko od tržišta i daleko od likovnih trendova. Tržište umjetnina me ne zanima. Živim za mlade umjetnike koji imaju svoju strast i svoju slobodu. Njima sam otvarala mogućnosti izlaganja na otoku pred iznimno brojnom domaćom i stranom publikom koja se broji u tisućama. Ta je publika umjetnost doslovno dobivala na pladnju, kada je čekala svoje jelo. A mnogi su mladi domaći umjetnici svoje prve izložbe i prve susrete s publikom imali baš na Palmižani, koja je danas prepoznatljiva po umjetnosti. Palmižana je mnogim mladim umjetnicima označila ulazak u profesionalni likovni život – kaže Dagmar Meneghello.

Njena bogata kolekcija danas broji oko tisuću umjetnina. Tu se uglavnom nalaze rani, manje poznati radovi hrvatskih umjetnika iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća s kojima je Dagmar godinama prijateljevala. Ti su umjetnici u pravilu u međuvremenu doživjeli potpunu umjetničku afirmaciju, a neki su, sada već, na žalost, i mrtvi.

Velika izložba u Novom Sadu

– Ponosna sam što ću uskoro u Novom Sadu predstaviti važan dio svoje intimističke kolekcije. Zasluga je to obnovljene suradnje s umjetnikom Živkom Grozdanićem Gerom koji je lani u svibnju izlagao na Palmižani. Dobila sam dva odlična i velika prostora i to novosadski Muzej suvremene umjetnosti i galeriju Rajka Mamuzića. U Novi Sad odlazi čak oko tri stotine mojih umjetnina, među njima i četrdesetak skulptura. Bit će to i svojevrsni hommage nedavno preminuloj slikarici Nives Kavurić Kurtović jer imam njenih tridesetak izuzetnih djela. U galeriji Mamuzić izložit ću djela starijih umjetnika kao što su Željko Hegedušić, Ivo Šebalj, Ferdinand Kulmer, Ivan Lesiak..., dok će u Muzeju suvremene umjetnosti biti izložena djela umjetnika kao što su Boris Bućan, Boris Demur, Zlatan Vrkljan, Igor Rončević, Miroslav Šutej... – veli neumorna Dagmar Meneghello.

Senzacija u Beču

Poseban poticaj likovnim tokovima u Hrvatskoj koji, kao što se vidi, ipak nisu potpuno zamrli, mogli bi dati i odlični rezultati koje je na nedavnoj aukciji u bečkom Dorotheumu postigla slika hrvatskog umjetnika Julija Knifera Kompozicija no. 12 koja je dosegnula cijenu od 161.600 eura i tako postala najskuplja u povijesti prodana slika suvremenog hrvatskog umjetnika.

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.