Nedjelja, 14. rujna
U Mariji Bistrici, na dan hodočašća zagrebačkih vjernika tom svetištu, u euharistijskom slavlju kardinal Bozanić među ostalim je rekao: “Žao nam je što se u lutanjima, poigravanjima najvećim vrijednostima naroda snažnije ne čuje glas hrvatskih intelektualaca, ljudi kojima bi prvima trebalo biti stalo do dobra domovine. Teško je reći je li u pitanju popuštanje pred mentalitetom koji se širi u našoj javnosti snagom nadziranih i neslobodnih medija ili pak bojazan da se ne bude izvrgnut ruglu; ili je posrijedi puka nebriga, odnosno prihvaćanje prostrta stola u zemlji ropstva”. Da bi riječ nekog intelektualca imala odjeka i utjecaja, da bi bila dramatična, ili on sam mora biti institucija ili mora govoriti u ime neke moćne institucije. No Hrvatska nema takvih intelektualca i institucija te takve prilike u društvu da bi se Josipović ili Milanović trebali bojati. I Matica hrvatska, i HAZU, i Društvo hrvatskih književnika... i kad bi nešto rekli, ili bi se utopili u mnogoglasju, ili bi bili ignorirani, ili bi, kako kaže kardinal, bili “izvrgnuti ruglu”, ili bi bili na odstrelu ljevičarskih medija koji imaju apsolutnu prevlast. I ni izdaleka ne bi mogli imati ulogu takmaca vlasti kakvu su imali u komunizmu – u vrijeme Deklaracije ili Hrvatskog proljeća, pa i u pojedinim razdobljima u samostalnoj Hrvatskoj. Slično bi prošli i pojedinci ili skupine.
Zacijelo neke sprečava i osjećaj uzaludnosti, a vjerojatno neki, poput Ivana Aralice, Slobodana Novaka i Igora Zidića, možda i uz taj osjećaj, misle da čine dovoljno i da su učinili sve što su mogli. Predsjednici Matice hrvatske, HAZU i DHK Damjanović, Kusić i Petrač, unatoč bogatim biografijama, mnogima, pa i obrazovanijima, ne znače ništa niti imaju karizmu. Pogotovo se ne može očekivati glas intelektualaca odanle odakle bi se najprije očekivao, iz HAZU, čiji predsjednik Zvonimir Kusić uživa u silnoj počasti pa u strahu da je ne izgubi ili čime ne “ozlijedi” paranoično često naglašava kako se mora opirati i desnima i lijevima koji bi Akademiju htjeli upregnuti u dnevnu politiku. A to nije ništa drugo nego kukavički strah od vlasti i bijeg od odgovornosti za Hrvatsku, i to kod onih “kojima bi prvima trebalo biti stalo do dobra domovine”. Uza sve to, nema nijednog utjecajnog medija domoljubne orijentacije (postojeći odvraćaju tabloidnošću i pamfletizmom) u kojem bi dominirala razložna, argumentirana i analitička kritičnost prema vlasti, teroru (hrvatskog) kapitalizma i profiterstva, preziru kulture, te prema sluganskoj podložnosti elita europskim i svjetskim gazdama. Ta pustoš je jezovita, glas intelektualaca uvid je u stvarnost, u zlo politike, a bez toga uvida narod je dezorijentiran te vladaju samovolja i “poigravanje najvećim vrijednostima naroda”. Ne jednom Zoran Milanović iskazao je izrazit prezir prema intelektualcima (Zuppa, povjesničari, suci, pravnici, ekonomski stručnjaci...) upravo iz osvete što su ogolili njegovo neznanje i loše namjere. Dakle, prezir u tradiciji onih koji su intelektualcima punili Goli otok i Staru Gradišku.
Subota, 13. rujna
Rodbinsko-stranačka okupacija na djelu
Onih 200.000 tisuća novih radnih mjesta koje je obećavala Račanova koalicija nikad Hrvatska nije dočekala, dapače, dosegnut je rekord nezaposlenosti. Podosta sličnih rekorda – u nezaposlenosti, padu industrijske proizvodnje, siromašenju zemlje, zaduživanju u inozemstvu, raseljavanju Hrvata... – drži i Milanovićeva koalicija koja obećava otvoriti 85.000 radnih mjesta, na osnovi industrijske strategije koju ekonomisti nazivaju “seminarskim radom”, tvrdeći da neće biti baš nijednoga novog radnog mjesta. Ekonomisti nisu posve u pravu. Jer, u državnim službama, tvrtkama i institucijama zaposlit će se još nekoliko tisuća rođaka, kumova i prijatelja Zorana Milanovića i drugih članova Vlade, te favorita stranačkih moćnika i SDP-ovih i HNS-ovih šefova u svim hijerarhijama koje žive od državnog proračuna po cijeloj Lijepoj Našoj. Dakle, industrijska strategija sa 85.000 novih radnih mjesta na riječima, i strategija ljevičarske rodbinsko-stranačke okupacije zemlje na djelu.
Ponedjeljak, 15. rujna
Zanima li gladne Hrvate preferencijalno glasovanje
Zamislite 350 tisuća nezaposlenih, 100 tisuća zaposlenih koji ne primaju plaću, još toliko onih koji primaju minimalac, pa još toliko onih kojima tvrtke ne uplaćuju doprinose ili im uplaćuju minimum te će im i mirovina biti minimalna, zatim milijun umirovljenika koji su na rubu siromaštva, tisuće onih koje banke uz pomoć krvožedne Milanovićeve i Ostojićeve policije u ovrhama izbacuju na ulicu, pa tisuće onih koji napuštaju Hrvatsku u potrazi za poslom... Zamislite, dakle, golemu većinu Hrvata na koje vrebaju glad, hladnoća, beskućništvo, pa se upitajte koliko ih zanimaju i koliko su za njih važne teme kojima se na dramatičan način bavi politička elita. Josipović bi mijenjao Ustav i širio svoje ovlasti, Milanović stravu poplava mjeri po tome koliko mu kotači rekreativnog bicikla propadaju na Sljemenu, Šeks i društvo privremeno bi zabranili referendume, Željka Markić uvela bi “povijesno” preferencijalno glasovanje... Koja zabava ničim, koji prezir prema narodu i njegovim nevoljama!
Utorak, 16. rujna
Druže Kotromanoviću, vi ste u društvu s D. Jovićem
Samo se iz Kotromanovićeve moralne kaotičnosti može objasniti njegovo pljuvanje po junacima Domovinskog rata, po svojim suborcima, kao što je Damir Krstičević, koji se, zamislite, usudio prilično blago kritizirati stanje u Hrvatskoj vojsci koje mediji, domaći i strani, analitičari i stručnjaci opisuju kao – katastrofalno. Kotromanović je posljednji čovjek kojeg bi nakon ultradesničarskog govora protiv
Mesića na Sinjskoj alki bilo tko mogao zamisliti kao člana SDP-a, a nekmoli kao ministra obrane u crvenoj Milanovićevoj koaliciji. Dragi druže Kotromanoviću, vi ste danas, šire gledajući, u društvu s otvorenim neprijateljem hrvatske samostalnosti i Domovinskog rata i velikosrpskim propagandistom Dejanom Jovićem. Ali tu cijenu koju kao dodvorica crvenih plaćate svome vlastohleplju, častohleplju, karijerizmu i narcizmu vi ne priznajete dok je svi drugi – vide.
Srijeda, 17. rujna
Šuker nije dobio sat, nego ga je našao u zrakoplovu...
Otkriveno je da je na nogometnom SP-u domaćin Brazil 26-orici visokih dužnosnika Fife na dar dao skupocjene satove vrijedne 20.000 eura, a prema Fifinu etičkom kodeksu kao dar se može primiti samo “simbolična ili trivijalna vrijednost”. Sad se u medijima sumnja da je sat dobio i predsjednik HNS-a Davor Šuker. No, prema mojim informacijama, Šuker nije dobio, nego je našao jedan od tih satova, koji je neki neoprezni “fifovac” zaboravio u zrakoplovu. Darovao ga Severini, a ona ga je odmah htjela unovčiti u zlatarnici, koja je, na njezinu i Šukerovu žalost, o nestanku sata bila obaviještena. Istraga je u toku...
Četvrtak, 18. rujna
Imena su Čilić i Perković, a tko su kandidati za Sabor?
Ne znam zašto bi bilo dobro toliko razglašeno preferencijalno biranje zastupnika za Sabor, to jest biranje imenom i prezimenom. Po čemu se zna da je netko na listi tko se zove tako i tako dobar, gdje se dokazao, čime jamči svoju kakvoću? Ime i prezime su, na primjer, Marin Čilić i Sandra Perković, jer imaju rezultate. Što su rezultati onoga koji zaslužuje preferencijalni biračev glas? Kako se može sumnjati u stranku i njezino vodstvo koje sastavlja listu, a vjerovati pojedincu na toj listi? Bilo bi normalno da se na izborima glasuje za povijest, prošlost, zasluge, svjetonazor, autoritet neke stranke, uvjerljivost njezina programa i liste, a ne za ime i prezime nekoga tko se svidio jer je ispričao dobar vic, rekao ili učinio nešto trenutačno zavodljivo. Bit će da najveći zagovornici takva glasovanja, gongovac Dragan Zelić i referendumašica Željka Markić, izražavaju vlastite ambicije – na “izbornoj listi” javnosti oni doista imaju ime i prezime, ali nitko živ ne zna kojim su ga to osobnim vrijednostima zaslužili osim svakidašnjim olajavanjem stranaka. I njihovih vodstava u koja bi se tako rado uvalili – na putu do Sabora ili koje druge političke moći.
Petak, 19. rujna
Butkovićeva ljevičarska strast egzekucije bez dokaza i suđenja
Davor Butković je, kao i intervju sa Sanaderom, izmislio Josipovićev predizborni slogan “Razumna Hrvatska” koji je Josipović isti dan opovrgnuo. Na osnovi toga slogana sročio je hvalospjev predsjedničkom kandidatu SDP-a s kojim se po ulizištvu mogu uspoređivati samo negdašnje ode istoga autora “dragome Ivi”. Od objave toga lažnog Josipovićeva slogana, dupelistva i nezapamćene pristranosti nisu prošla ni tri dana, a isti je Butković zbog pristranosti i desničarenja napao kardinala Bozanića zato što je primio Kolindu Grabar Kitarović, premda je to samo prvi od kardinalovih susreta sa svim predsjedničkim kandidatima. Ljevičarska strast egzekucije bez dokaza i suđenja.
Pita li se itko a što je s onim intelektualcima koji ipak ne šute.!? . . . . . . . . . . . Znam intelektualce koji ne šute, koji su ukazivali na bezakonje i nemoral. . . . . . Neki su ddobili otkaz, nekima se prijeti otkazom i naštimava da su za nešto krivi, neki su na bolovanju, .... . . . . . . Tko je njima pomogao i pružio ruku.??