Sve se u Europi promijenilo, piše Victor Hugo u svojim Jadnicima, “samo zato što je poslijepodne jednog ljetnog dana jedan pastir kazao nekom Prusu u šumi: ‘Prođite ovuda, a ne onuda’”. Ovaj tjedan navršava se točno 200 godina od tog ljetnog dana i od događaja koji su označili kraj Napoleonove ere. Pišem ovu kolumnu iz Waterlooa, gdje se 18. lipnja 1815. odigrala jedna od najpresudnijih bitaka u povijesti Europe.
Bitka kod Waterlooa označila je kraj anglo-francuskih ratova koji su plamtjeli ili tinjali (kako kad) gotovo pet stoljeća. Do Waterlooa Francuska je bila najbogatija i najprosperitetnija država zapadnog svijeta. Nakon Waterlooa Velika Britanija učvrstila je ulogu svjetske sile, a počela je i njemačka dominacija kontinentalnom Europom, toliko vidljiva i ponovo danas.
Sve bi, kako piše i Victor Hugo, bilo bitno drukčije da pruska vojska pod zapovjedništvom Gebharda von Blüchera nije pronašla način da izbjegne francuske progonitelje u belgijskim šumama i domarširala u pomoć britanskoj (a zapravo međunarodnoj) vojsci pod zapovjedništvom vojvode od Wellingtona, s kojom je zajedno potukla francusku (a zapravo međunarodnu, bilo je tu i Hrvata) vojsku pod zapovjedništvom Napoleona Bonapartea. Sve bi, kad smo već kod toga, bilo drukčije i da Napoleona to jutro nisu mučili akutno trombozirani hemoroidi ili da noć uoči bitke nije padala kiša, stvorivši blato koje je usporilo premještanje topničkog oružja i prisilivši tako Napoleona da odgodi početak bitke do 11 ujutro. Ta odgoda možda je bila fatalna za njegovu vojsku jer je pruskoj vojsci dala vremena da umaršira na bojno polje kasnije poslijepodne, spasivši Wellingtonovu vojsku u trenu kad je bila gotovo već pobijeđena.
Sve mi to prolazi kroz glavu – i Victor Hugo i zbilja teško podnošljiva kasnolipanjska kiša u Belgiji – dok se pred mojim očima opet stvara gužva na nekadašnjem bojnom polju. Oko pet tisuća entuzijasta, odjevenih u moderno šivane kopije tradicionalnih vojnih odora nošenih u pravoj bici prije dva stoljeća, odigrat će ponovo bitku kod Waterlooa. Sa 360 konja i stotinu topova, bit će to najveće oživotvorenje jedne povijesne bitke iz napoleonskih ratova ikad priređeno.
Gledam sve te pripreme za oživotvorenje povijesne bitke kod Waterlooa i ne mogu pobjeći od zaključka da su stvarne bitke u Europi danas puno, puno civiliziranije, ali kao da se povremeno stare bitke oživotvore, u modernijem obliku, i na summitima EU, ne tako daleko od Waterlooa.
Bitke su civiliziranije već po tome čime se danas bave potomci Napoleona i vojvode od Wellingtona. Napoleonov šukun-šukunnećak po imenu Jean-Christophe Napoleon Bonaparte i jednako dalek potomak vojvode od Wellingtona po imenu Arthur Wellesley (markiz od Duora) investicijski su menadžeri u dvama konkurentskim investicijskim društvima u Londonu. Kako piše novinar Financial Timesa koji je s njima razgovarao, umjesto sabljama, mušketama (stari tip puške) i topovima, bore se fondovima vrijednima milijarde eura. Umjesto na bojnom polju, bore se na tržištu kapitala. Obojica će predstavljati svoje dvije obitelji na svečanosti sutra u Waterloou.
A dok povijesni entuzijasti oživotvoruju bitku, politički entuzijast na mjestu premijera Grčke Alexis Tsipras kao da se trudi oživotvoriti veliku europsku bitku na bojnom polju u Bruxellesu, udaljenom 30-ak kilometara od Waterlooa. Victor Hugo lijepo je u Jadnicima opisao marodere koji su u noći sa 18. na 19. lipnja 1815., netom poslije bitke, popljačkali sve i “svukli mrtvace do kože”. Grčki premijer Tsipras u ponedjeljak je, opisujući zašto se protivi reformama i proračunskoj štednji na koju ga nagovara ostatak euro zone u zamjenu za daljnju isplatu pomoći, upotrijebio riječ koja se u englesko-hrvatskom rječniku prevodi kao “oplijeniti, opljačkati, poharati (osobito u ratu)”.
Za način komuniciranja među državnicima u EU to je iznimno teška riječ, primjerenija bojnom polju kod Waterlooa prije 200 godina nego summitima Europske unije danas.
Dvjestota obljetnica bitke koja je oblikovala Europu tako se ipak događa u jednom nenormalnom trenutku kad je ujedinjenost Unije (preciznije, eurozone) ponovo dovedena u pitanje.
Sutrašnji sastanak Eurogrupe u Luksemburgu i, sljedećeg tjedna, sastanak Europskog vijeća u Bruxellesu možda će izroditi neki kompromis u posljednji čas oko Grčke, premda se kao nikad dosad čini da neće. U slučaju da neće, sve bi se u Europi moglo promijeniti, samo zato što je poslijepodne jednog ljetnog dana jedan Prus rekao jednom Grku u belgijskoj šumi: Prođite onuda, van iz eurozone, a ne ovuda.
>>Propao zadnji krug pregovora s Grčkom, ministri Eurozone donose 'političku odluku'
>>Varoufakis: Trojka vodi rat protiv Atene
napolen probao,hitler probao,ameri probavaju,,,,,,,,pa zar vam do sad nije jasno postalo da je nemoguce,,,,,sizfoski sindrom u genima paranoika,,koji tjera covjecanstvo u propast, zar je zaista toliko tesko priznat ravnopravnog partnera ,,sa njim razmjenit interese i naci zajednicki jezik, ............... ,,