Naslovnica Premium

Dirigent koji je odigrao veliku i važnu ulogu u danima pada Berlinskog zida, ali je odbio biti predsjednik Njemačke

Ponudu časne funkcije u politici maestro Kurt Masur odbio je riječima: “Ja sam samo dirigent”
03. siječnja 2016. u 10:00 0 komentara 1359 prikaza
Conductor Kurt Masur smiles after a concert with the Baltic Youth Philharmonic Orchestra which opened the Usedom Music Festival at Turbinenhalle in Peenemuende, Germany, 15 September 2012. The 19th Usedom Music Festival takes place under the motto 'German
Foto: Stefan Sauer/DPA/PIXSELL

Bila je 1989. godina. Komunistički istočni blok se raspadao. Nezadovoljstvo ljudi i napetost rasli su i u Istočnoj Njemačkoj. Zahtijevajući promjene, demonstranti su se u Leipzigu okupljali na Trgu Karla Marxa, nekadašnjeg i današnjeg Augustusplatza, između Opere i Gewandhausa, slavne koncertne dvorane koja je dom istoimenom orkestru.

U ponedjeljak 9. listopada 1989. na trgu se okupilo više od 70 tisuća prosvjednika. Prijetilo je krvoproliće jer je režim na ulice izveo policiju, vojsku i tenkove. Odlučujuću ulogu u sprečavanju najgoreg tada je odigrala "Leipziška šestorka". Tako je nazivana skupina poznatih javnih osoba koju su činili protestantski pastor Peter Zimmermann, komičar Bernd-Lutz Lange, sekretari leipziškog komiteta tada još uvijek vladajuće Partije njemačkog jedinstva (SED) Kurt Meyer, Jochen Pommert i Roland Wötzel te kapelmajstor Gewandhausa Kurt Masur. Upravo je slavnoga glazbenika, koji je te večeri trebao dirigirati u Gewandhausu, zapala dužnost da pred prosvjednicima, snagama režima, te posredstvom radija i televizije pred cijelom javnošću, pročita sljedeće rečenice:

"Danas nas je okupila naša zajednička tjeskoba i odgovornost. Uznemireni smo razvojem situacije u našem gradu i tražimo rješenje. Svi tražimo iskrenu i neometanu izmjenu pogleda o nastavljanju socijalizma u našoj zemlji. U tu svrhu, potpisnici ovog proglasa zaklinju se svim građanima da će uložiti svu svoju snagu i autoritet u ostvarenje tog dijaloga, ne samo u leipziškom okrugu nego i s državnim vlastima. Apeliramo na vas da ostanete razboriti i pribrani kako biste olakšali miran dijalog."

Krvoproliće je spriječeno, komunistički režim pao je zajedno s Berlinskim zidom, Njemačka se ujedinila.

Nije slučajno upravo maestro Masur odabran da pročita proglas. Koncertnu dvoranu, koju je komunistička država upravo na njegov zahtjev sagradila i otvorila 1981. godine, na 200. godišnjicu Gewandhaus-orkestra, maestro Masur je već ranije otvorio prosvjednicima i učinio mjestom slobodnog i otvorenog raspravljanja i iznošenja zahtjeva za promjenama. Maestro Masur je još prije za zapadnonjemačke medije izjavio da se srami postupaka svoje države, a njegova koncertna dvorana ostala je i u mjesecima nakon pada Zida forum na kojem se raspravljalo o budućnosti Njemačke. Zbog njegove dirigentske slave, autoriteta i svega što je govorio i činio tih dana, Kurtu Masuru ponudili su da postane prvi predsjednik ujedinjene Njemačke. Odbio je jednostavnim riječima: "Ja sam samo dirigent".

I doista, u prethodna dva desetljeća svoje karijere na čelu Gewandhausa, s kojim je održao stotine koncerata na svjetskim pozornicama, Kurt Masur bio je samo dirigent. Nije bio disident. Naprotiv, Masur i Gewandhaus-orkestar bili su ponos i dika svoje domovine. Režim ga je obasipao priznanjima.

Međutim, tada još nije bilo poznato, jer Kurt Masur je o tome javno govorio tek mnogo kasnije, da je dirigent slobodu i povlasticu putovanja u inozemstvo bio spreman platiti vlastitim životom. Jedino što ga je zanimalo bilo je da poruku glazbe, a osobito njemačke glazbe od Bacha do Brucknera koju je autoritativno i posvećeno tumačio, pronosi svijetom, kako na Istok, tako i na Zapad.

U jednom od posljednjih intervjua, 2013. na BBC-ju, ispričao je da je već kao dirigent Gewandhausa otišao u ured visoko pozicioniranog političara tražiti dozvolu za gostovanje s orkestrom na Zapadu. Dobivši glatku odbijenicu, ustao je i rekao da će u tom slučaju sam krenuti preko granice, pa makar bio ubijen, kao i toliki drugi njegovi sugrađani u pokušaju bijega. Kroz već zatvorena vrata čuo je samo bijesni uzvik birokrata: "Nazovi me sutra!" Nazvao je i dobio dozvolu. Političar mu je kasnije rekao: "Pustio sam te jer sam znao da bi ti to što si rekao zaista učinio, a ja bih bio kriv za tvoju smrt". Odakle jednom umjetniku, koji je bio "samo" dirigent, tolika snaga i autoritet u društvu? Iz jednostavne vjere, koju je do smrti propovijedao riječima i glazbom, u humanističku poruku umjetnosti, i to osobito europske klasične glazbe kojoj je služio. Posljednji nastup imao je prošlog ljeta na Festivalu Aurora u švedskom gradu Trollhättanu. Ostala je dirljiva snimka nekada gorostasnog čovjeka, izmučenog Parkinsonovom bolešću, kako sjedeći u kolicima, više izrazom lica nego rukama, i dalje raspiruje te u uzvišenoj glazbi ujedinjuje strast i snagu mladih glazbenika u orkestru pred sobom.

Kurt Masur rođen je 1927. godine. I njegov sin Ken-David Masur je dirigent. Vrlo uspješan. Ali, kada se na početku karijere kolebao i sumnjao hoće li ikada moći zadovoljiti publiku koja će od njega očekivati istu veličinu i snagu, otac mu je rekao: "Ni ja u tvojoj dobi i u mnogo težim vremenima nisam vjerovao da ću postati dirigent. Ali, dragi dječače, ti samo moraš raditi kako bi bio što bolji i prenositi poruku klasične glazbe koja je danas svijetu još potrebnija. To je poruka humanizma, poruka svim religijama o istom cilju da budemo bolji ljudi, spremni pružiti ruku svojim bližnjima".

Maestra Kurta Masura imali smo sreću gledati i slušati i u Zagrebu. Sredinom 1990-ih, tada već kao šef-dirigent Newyorške filharmonije, pohodio je Lisinski na oproštajnoj turneji s Gewandhausom, a 2003. gostovao je s Francuskim nacionalnim orkestrom. Imao sam povlasticu neposredno upoznati i osjetiti njegovu umjetničku veličinu i ljudsku toplinu.

Preuzimajući 1970. dužnost šefa-dirigenta Gewandhausa, ovako je opisao svoju misiju: "Nastaviti veliku tradiciju ovog orkestra i osnaživati krvotok glazbenog života grada Leipziga uključujući sve niti društva".

Ovo je oproštaj od velikana čija je smrt 19. prosinca rastužila glazbenički svijet. Ali, ovo je i podsjetnik da se gradovi, društva, države i narodi sastoje od mnogih finih niti. Makar njihovom oku i računima bile nevidljive, s njima moraju računati i financijski stručnjaci. Baš kao i s glazbom.

SPAR
Kako smanjiti unos šećera
Zašto osjećamo potrebu za slatkim i kako se oduprijeti tome?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.