Je li Josip Broz Tito, svemoćni vladar komunističke Jugoslavije, umro zbog liječničke pogreške? Bilo je puno neodlučnosti i improvizacije u njegovu liječenju koje i danas, 34 godine nakon njegove smrti, izazivaju kontroverzije i ozbiljne sumnje.
Liječnički konzilij najprije je pokušao napraviti premosnicu umjetnom krvnom žilom na bolesnoj lijevoj nozi kako bi je spasio, a tek kada su vidjeli da se stvari pogoršavaju te da tromboza ugrožava Titov život, odlučili su se na radikalnu amputaciju. Sve je to bilo prekasno jer su Titu već počeli otkazivati vitalni organi. Umro je prije točno 34 godine, u nedjelju 4. svibnja 1980. godine u 15 sati i 5 minuta. Razumno je pretpostaviti da je mogao poživjeti još neko vrijeme da su njegovi liječnici postupili po pravilima struke i bez odgađanja amputirali nogu.
Ugledni slovenski publicist Miro Simčič u svojoj knjizi "Tito bez maske" opširno piše o Brozovoj bolesti i liječenju u Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani te o nekim dvojbenim postupcima liječnika. Navodi izjavu bivšeg Titova osobnog liječnika dr. Aleksandra Matunovića koji je ustvrdio da su slovenski liječnici pogrešno liječili Tita. Da je Tito bio običan građanin, suvereno je tvrdio Matunović, onda bi mu u slučaju gangrene prouzročene šećernom bolešću nogu odsjekli mnogo radikalnije nego što su učinili. U svakom slučaju, Matunović tvrdi da liječnicima ne bi palo na pamet ugrađivanje radikalne premosnice zbog koje je izgubljeno dragocjeno vrijeme i zbog koje su nastale komplikacije. Prema njegovom mišljenju, sve je to bilo nepotrebno eksperimentiranje za koje se unaprijed znalo da je osuđeno na propast.
Željeli mu se dodvoriti
– Liječnici su uklanjali posljedice svoje stručne nedosljednosti, intelektualnog i moralnog strahopoštovanja, odnosno komplikacija koje su nastale zbog nepotrebnih i neopravdanih kirurških zahvata – kritičan je Titov osobni liječnik. Matunović zapravo želi reći da su se Titov liječnički konzilij želio " dodvoriti" Titu pa su mu, mimo medicinskih pravila, pokušali spasiti bolesnu nogu. Nisu mu dovoljno jasno rekli da ugrađivanje premosnice nema nikakve šanse za uspjeh te da je jedini izlaz radikalna amputacija.
Iako je Tito morao dati pristanak na sve zahvate koji su mu napravili liječnici, jedan dio odgovornosti svakako leži i na njima. Kako to da je poslije ipak pristao da mu amputiraju nogu? Vjerojatno bi pristao i prije da su liječnici bili dovoljno uporni i odlučni te da su mu objasnili koliko je njegovo zdravstveno stanje zapravo kritično.
Stoga je Matunović zaključio da je Tito mogao živjeti još puno godina. Iako njegove izjave treba uzeti sa stanovitom rezervom jer postoje ozbiljne sumnje da je postao Titov osobni liječnik po zagovoru tadašnjeg "srpskog lobija" kako bi uz liječnički posao usput dostavljao i obavještajne podatke tada vrlo moćnom generalu Nikoli Ljubičiću. Osim toga, Matunović nije mogao oprostiti slovenskim liječnicima i Titu što je za liječenje izabrao Ljubljanu, a ne Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu. Ali ne misli samo Matunović da su ljubljanski liječnici pogriješili. Simčič u svojoj knjizi citira uglednog liječnika iz Kliničkog bolničkog centra u Ljubljani koji vrlo rezolutno tvrdi da se nije smjela ugrađivati premosnica.
– To ne bi napravio ni početnik, a kamoli vrhunski tim stručnjaka koji se brinu za Tita – kategoričan je slovenski liječnik.
U želji da razriješimo enigmu amputacije Titove noge razgovarali smo i s uglednim hrvatskim kirurgom dr. Jankom Hančevićem, bivšim šefom kirurgije na zagrebačkom Rebru i umirovljenim profesorom zagrebačkog Medicinskog fakulteta. U svojoj karijeri često se susretao sa sličnim slučajevima kada se morao odlučivati na amputaciju. Profesor Hančević ističe da su sve medicinske indikacije govorile da odmah treba ići na amputaciju noge te da on nikada ne bi pokušao raditi premosnicu kod takvog bolesnika. Uspjeh takvog zahvata kod takvog bolesnika posve je iluzoran.
Jedna amputacija dnevno
– Nisam vidio Titovu nogu, ali po svemu sudeći trebalo je odmah amputirati nogu. Nikada ne bih radio zahvat na krvnim žilama. To je kao da netko skoči sa zagrebačke katedrale i nada se da će preživjeti – slikovit je profesor Hančević dodajući da je teško špekulirati o tome bi li Tito živio dulje da je amputacija izvršena na vrijeme.
– Teško je reći. Amputacija noge u pravilu ne odnosi život. Ona nije bila ključna za njegovu smrt, ističe dr. Hančević. Iznosi zanimljiv podatak da se u Hrvatskoj zbog dijabetesa radi jedna amputacija dnevno.
Iako su opravdane kritike Titova liječničkog konzilija, treba reći da ni njima nije bilo lako. Liječili su čovjeka koji je bio gospodar života i smrti u komunističkoj Jugoslaviji. Teško se bilo othrvati pritisku i voditi se isključivo medicinskim kriterijima. Nije bilo jednostavno reći Titu da će mu morati amputirati nogu. Još se mogao naći neki nadobudni obavještajac koji je mogao optužiti liječnika da namjerno želi da Tito ostane bez noge. Stoga je logično da su liječnici pokušali sve da spase nogu.
– Jedna je stvar kada pred sobom imate "normalnu" osobu, a druga je kada imate tako poznatu i moćnu osobu. Oni su očito pokušali napraviti nešto više – ističe dr. Hančević. Liječenje tako važne osobe utječe na liječnike. Može se samo pretpostaviti kako je brojno Titovo osoblje, koje se nalazilo u bolnici, utjecalo na konzilij. Zbog pogrešne riječi liječnik je mogao ostati bez posla i svoje pozicije.
Predstojnik Psihijatrijske klinike na zagrebačkom Rebru dr. Miro Jakovljević naglašava da treba biti oprezan kada se procjenjuje možebitna krivica Titova liječničkog konzilija. U to vrijeme doktori su imali paternalistički odnos prema pacijentima koji su ih uglavnom slušali. Ali to je vrijedilo samo za obične smrtnike. Tito je bio apsolutni vladar i prema njemu su liječnici pokazivali respekt. Teško su mu mogli nametnuti svoj prijedloge jer je Tito imao apsolutni autoritet. Napokon, on je morao potpisati da pristaje na amputaciju.
– Tito je imao daleko veću autonomiju od običnih pacijenata. Liječnici su ga savjetovali, ali on je donosio odluku – ističe dr. Jakovljević dodajući da Tito nikada nije nikoga slušao pa tako vjerojatno nije slušao ni liječnike. Stoga je logično pretpostaviti da liječnici nisu tako snažno inzistirali na amputaciju sve dok se stvari nisu zakomplicirale. Tek kada se praktično pokazalo da nije moguće problem riješiti premosnicom, oni su se odlučili na drastičan kirurški zahvat.
Problem je bilo i opće Titovo zdravstveno stanje. Imao je buran život, a nije previše vodio računa o svome zdravlju. Kao teški dijabetičar nije se odrekao cigareta, alkohola i masne zagorske hrane.
Iako su tadašnji jugoslavenski mediji, koji su bili pod čvrstom kontrolom Komunističke partije, tvrdili da je Tito u odličnoj formi sve do trenutka kada je početkom 1980. godine završio u bolnici, stvari su ipak bile malo drugačije.
Nepotreban eksperiment
– Novinari su hvalili njegovu kondiciju, mladenački izgled i neiscrpnu energiju. Tito je i sam vjerovao u to. Gotovo do smrti svakodnevno je vježbao – piše Simčič u knjizi. Iza te idilične fasade koju su brižno stvarali poslušni mediji skrivala se prava istina. Svemoćni vladar, kojega su njegovi sljedbenici doživljavali kao božanstvo koje hoda po zemlji, bio je zapravo teško bolestan starac. Još sredinom sedamdesetih počeo je uzimati inzulin zbog teškog dijabetesa. Teško je prihvatio bolest pa je trebalo proći poprilično vremena da prihvati novi način liječenja.
Nije tajna da je uživao u teškoj i masnoj seljačkoj hrani. Volio je popiti čašu dobrog vina, ali i fina žestoka pića. Navodno je u mladosti pušio i do šest kutija cigareta dnevno.
Dakle, Tito je u svojoj 88. godini bio vrlo bolestan čovjek. Stoga je ipak pretjerana izjava dr. Matunovića da bi živio još dugo da ga ljubljanski liječnici nisu pogrešno liječili. Ali je zato razumno pretpostaviti da bi živio nešto dulje da liječnici nisu nepotrebno eksperimentirali te da su ga liječili kao "običnog" pacijenta.
I 34 godine nakon što je skviknuo uvjeren sam da je najmanje 30 godina prekasno slobodni civilizirani svijet dočekao taj događaj.