Treba li obraniti vlastiti grad, nije ni sekunde dvojio. Baš kao i svi njegovi suborci s kojima je odrastao u gradu na Dunavu. Ta to je njegov Vukovar i iz njega nikamo ne može i neće!
A obiteljska kuća Antuna Čibarića Tune, kako su ga zvali suborci, bila je u Slavonskoj ulici.
Njegova ulica početkom rata, zajedno s Bilogorskom i dijelom Hercegovačke ulice, potpale su pod zonu njegove odgovornosti. Zapovijedao je do jučer svojim susjedima i prijateljima s kojima je odrastao.
Do toga kobnog 14. rujna 1991. godine.
Već su ranog jutra u Slavonsku ulicu ušli tenkovi, a Tuna je među prvima izišao van namjeravajući uništiti nadolazeću oklopnu silu neprijateljske vojske.
– Sa svojim je suborcima izašao van kako bi zaustavili prodor, no nije bilo moguće – Tune, svog zapovjednika, prijatelja i susjeda prisjeća se branitelj Vukovara Ivan Lukić Zolja.
Antunu Čibariću pucali su u noge. Ostao je ranjen ležati na cesti, a neprijatelj je nemilosrdno, životinjski, tenkom krenuo na njega.
Pregazili su ga! Ni tridesetak metara od obiteljske kuće u kojoj je živio sa suprugom Mirom i djecom, u ulici koja je bila pod njegovim zapovjedništvom...
– Bilo je to strašno. U tom trenutku do njega nismo mogli, nismo ga mogli izvući sve dok nismo uništili tenk, i potjerali neprijatelje. Tek kada su otišli mogli smo do našeg Tune. Strašno se toga prisjećati, užasno, to je jednostavno previše. Živjeli smo u istoj ulici, dijelilo nas je nekoliko kuća – kaže Ivan Lukić.
Baš je on strašnu vijest prvi prenio Čibarićevoj obitelji.
– Rat je rat. Ali ništa nije tako strašno kao kad vijest da tvog zapovjednika, prijatelja, suborca više nema moraš prenijeti njegovim najbližima. Mira, njegova supruga, to je jedva podnijela, ne moram vam ni govoriti kakva je bila njezina reakcija. Strašna je to bol, neopisiva bol – prepričao je taj događaj Ivan Lukić Zolja, prijatelj i suborac zapovjednika Antuna Čibarića Tune.
