Iz bruxelleskog bunkera, onog imaginarnog naravno, po naslovu ove kolumne, nakratko sam se prošloga tjedna preselio u tiranske bunkere, one stvarne: bunker broj 1, koji je bio građen za Envera Hodžu, i bunker broj 2, u koji su se, u slučaju nuklearnog ili kakvog drugog napada, trebali sklanjati pripadnici albanske tajne policije i ministarstva unutarnjih poslova. Oba su bunkera preuređena u muzeje pod nazivom Bunk’Art 1 i 2.
Europska komisija okupila je u Tirani novinare iz zemalja zapadnog Balkana, pozvavši i nas nekoliko iz država članica EU koji prate politiku proširenja, i “zatvorila” ih u nešto raskošniji “bunker”, u konferencijsku dvoranu luksuznog hotela Tirana Plaza, gdje se kroz dvije velike panel diskusije i brojne manje radionice željela poslati poruka da EU brine o slobodi medija u državama kandidatkinjama. I ne samo da brine, nego da ulaže ozbiljan novac u razvoj neovisnog, istraživačkog i objektivnog novinarstva u zemljama koje, zbog svojih vladajućih elita ili zbog stupnja razvoja na kojem se kao društvo nalaze, takvo novinarstvo jednostavno nemaju. Ili ga nemaju uopće, ili ga nemaju dovoljno.
Ta željena poruka zaista i jest poslana: EU zaista drži do slobode medija, a sada još i financijski pojačava potporu neovisnom, istraživačkom i objektivnom novinarstvu u šest zemalja jugoistoka Europa. Ali dogodilo se i nešto potpuno neočekivano: novinari iz Srbije digli su svoj glas i pred europskim povjerenikom za pregovore o proširenju, Austrijancem Johannesom Hahnom, istresli sve što ih muči ne samo s režimom Aleksandra Vučića, koji toliko guši neovisno novinarstvo da ga novinari nazivaju gorim od Miloševićevog režima, nego i sve što ih muči s licemjernom pozicijom EU.
Izvijestili smo o tome u subotu, no ukratko: neovisni novinari iz Srbije očekuju od dužnosnika EU da im daju javnu političku, a ne samo financijsku potporu, i da ne dozvole predsjedniku Vučiću da te novinare proglašava izdajnicima i stranim plaćenicima. Drugim riječima, da najviši dužnosnici EU prestanu bezrezervno podupirati Vučića koji gazi novinare, već da javno stanu u zaštitu novinara od tog i takvog Vučića.
Ta poruka, izrečena zapravo u obliku protesta i protiv onih koji su se potrudili tako lijepo organizirati ovu konferenciju u Tirani, nije bila ugodna za čuti europskom povjereniku Hahnu. I nije sigurno da je poruka zaista doprla do Hahna na način da je shvatio sav očaj situacije u kojoj se novinari u Srbiji nalaze, prvenstveno zbog Vučića, ali i zbog EU koja Vučiću drži svijeću. No, iako neugodna, iznimno je važno da je ta poruka izrečena pred Hahnom, da ju je on čuo, i najvažnije je da će on i Europska komisija morati nešto učiniti po tom pitanju.
Svima je jasno da je Vučić potreban Europskoj uniji da bude konstruktivan u normalizaciji odnosa s Kosovom, da je prije koju godinu bio potreban EU-u u migrantskoj krizi, ili da je manje-više konstantno potreban Bruxellesu u geostrateškom nadmetanju s Moskvom. No, sve te velike i važne stvari, na kojima Vučić zaradi pluseve u EU, ne smiju značiti da EU treba tolerirati Vučićeve diktatorske metode prema medijima ili nacionalističke, velikosrpske metode koje iskazuje u nepoštivanju presuda iz Haaga ili u neiskrenoj politici pomirenja sa susjedima, žrtvama agresije koju je isti taj Vučić aktivno poticao.
Ali, jednako kao što je europskom povjereniku Hahnu potreban pozitivan šok protesta srpskih novinara koji će ga probuditi iz pozicije držanja svijeće Vučiću, na sličan način je potrebno da se i mi u Hrvatskoj, kao najnoviji članovi EU, trgnemo i zapitamo o stanju medijskih sloboda u nas. Ali i općenito o stanju drugih važnih pitanja koja se tiču europskih vrijednosti, od prava manjina nadalje. Jer, oko nekih od tih pitanja više nazadujemo nego što napredujemo otkako smo postali punopravni članovi EU.
Jačanje neovisnosti medija jest nešto što je važan dio pregovora o pristupanju EU, no ne postiže se nužno taj cilj automatski ulaskom u EU. Priča o krahu Agrokora, kojoj upravo svjedočimo, je također i priča o tome kako se većina medija u Hrvatskoj usuđuje objaviti samo ono što je oportuno, ono što je u tom trenu dio konvencionalne mudrosti, ili ono što ne služi nužno javnom nego i skrivenom privatnom interesu. Je li medijska scena u Hrvatskoj spremna naučiti neke lekcije na primjeru Agrokora? Jesmo li ih naučili na primjeru bivšeg premijera Ive Sanadera? Objavljuju li se - i možda još važnije, ignoriraju li se i zaustavljaju li se - i danas tekstovi kao nekad o Agrokoru ili Sanaderu u zenitu njihovih uspjeha? Važno je čuti odgovore, ili barem smislenu raspravu o tim pitanjima.
