Javnost je prije tri mjeseca potresla životna priča 42-godišnje Zagrepčanke Lovorke Hančić, majke petero djece koja je oboljela od rijetkog oblika tumora. Birokratski suho bolnica joj je zamijenila originalni lijek generičkim, ali od njega je imala strašne nuspojave. Molila je da je ponovno liječe prvim lijekom, htjela za njega i nadoplatiti, ali odbili su je.
Odlično izgledate, čini se da vam je bolje?
Dobri ljudi čine čuda! Uzimam već tri mjeseca Glivec koji mi doniraju brojni nepoznati ljudi, ljekarne. Dobila sam donacije iz Zagreba, Osijeka, Zeline, Krka, Zadra, iz BiH, Međugorja i Bihaća, iz Njemačke, Švicarske, Italije, od ljekarne Pablo... Nisam nijednom povraćala, nema više bolova, čirevi i afte povukli su se, ne peče me više cijelo tijelo, vratio mi se apetit, dobila sam dva kilograma. Uz Imakrebin jednostavno nisam imala šansu.
Zato ste odlučili javno progovoriti?
Došla sam pred zid i odlučila sam izaći sa svojom pričom u javnost, uz pomoć liječnika iz udruge HUBOL. Nikada nisam ni sanjala da ću ikada biti primorana pružiti ruku i moliti. To je jako teško. Moj život bi bio jednostavniji i ljepši da podnosim taj lijek, ali nažalost to nije tako.
Dio liječnika smatra skandaloznim što je HUBOL dopustio vaš istup na novinarskoj konferenciji.
Nije li skandalozno uskratiti bolesniku pravo na liječenje bez boli i patnje? Od tri “ista” lijeka, jedan podnosim odlično, drugi mi nije činio nikakve tegobe, ali je moja ugrožena jetra loše reagirala, a treći ne podnosim. I baš taj moram uzimati. Jer je jeftiniji. Sada moje liječenje košta 28.000 kuna jer su me tri mjeseca ostavili bez odgovarajućeg lijeka i bolest se agresivno vratila pa uzimam maksimalnu dozu. No, da sam dobila odgovarajući lijek kad sam htjela nadoplatiti 4000 kuna razlike, ne bi koštalo toliko. U cijenu još nije uračunat ni trošak operacije jetre i crijeva koja me čeka. Šest puta operiran mi je trbuh i četiri su mi puta spašavali život, mjesece sam preležala u bolnici i poznajem puno liječnika i sestara, većina su vrsni profesionalci – liječnici iz udruge HUBOL, dr. Goluža, dr. Romić, dr. Šeparović, dr. Jadrijević, prof. Šimunić, dr. Tambić-Bukovac, prim. Supanc – svakome od njih povjerila bih svoj život. Najčešće se govori o onima koji nesavjesno rade svoj posao, a vrlo rijetko o onima koji ga obavljaju časno i odgovorno. Njima sam zauvijek zahvalna!
Koliko vam se život promijenio nakon izlaska u javnost?
Bilo mi je jako teško izložiti djecu, obitelj, sebe. Ali iz svega je izašlo i nešto dobro. Prije tri mjeseca nisam imala liječnika, bolnicu ni lijek. Sada imam liječnika i obostrano povjerenje te brojne drage ljude koji mi pomažu. Mnogo sam puta čula da, kad zapadneš u probleme, svi okrenu leđa. No ja mogu posvjedočiti da to nije istina. Sretna sam jer sam kroz život upoznala puno prekrasnih ljudi. Dio ih se povezao putem Facebooka i organizirali su humanitarne akcije i prikupili sredstva od kojih ćemo nabavljati lijek nakon što potrošim zalihe iz donacija. Hvala im od srca!
Obitelj vam je velika podrška.
Kad sam se razboljela, nisam znala igram li produžetke, ostajem li tu još koji dan ili pet godina. Isprva nisam nikome rekla. Bojala sam se da ću se i ja slomiti budu li moji najdraži plakali. Mlađoj djeci sam sve potanko objasnila tek prije istupa u javnosti. Nikako im nisam željela uništiti djetinjstvo. Ionako će biti kako mora biti. Nitko ne zna što ga sutra čeka, garancije za život nema. Kad si teško bolestan, još je teže bliskim osobama oko tebe, koje sve to proživljavaju. Sve ovo radim da budem što dulje uz njih. Obitelj je sve. Djeca uče iz onoga što vide, a ja svojoj djeci želim pokazati radost života, da je sreća u njima, da vole, da se raduju malim stvarima. Naljutim se na bolest kad se npr. oni žele igrati, a ja se brzo umorim. Dok sam uzimala generik, oni su gledali u to ružno lice bolesti. Nisam bila u stanju biti im “ona prava” mama, biti stalno uz njih, voditi ih u park... samo sam pokušavala preživjeti dan po dan. To mi je bilo teško. Ali sad je život ponovo lijep!
Povrh bolesti, bilo je još udaraca na vašu obitelj i vas.
Otplaćivali smo tuđe kredite umjesto ljudi kojima smo bili jamci. I danas otplaćujemo. Baš je najveći došao na naplatu gotovo isti dan kad sam primila i dijagnozu. Teško je kad mjesecima ne vidite plaću. Znam kako je kad imate 50 kuna i morate skuhati tri obroka za sedmero ljudi, za djecu. Često smo slušali komentare: “Imate petero djece zato što možete”. Ne, imamo petero djece jer ih volimo. Matko je s godinu i pol bio teško bolestan. Sjedila sam četiri mjeseca uz njegov krevet u bolnici, dan i noć. Gledala sam druge majke teško bolesne djece. Nema goreg za roditelje od bolesnog djeteta.
Kakvi su planovi ako i nakon žalbe u drugoj bolnici ne dobijete lijek?
Vrlo vam brzo postane jasno da kao jedinka ne možete pobijediti sustav. Iako su mi poručili da lijek neću dobiti nigdje u Hrvatskoj, još se nadam da će razum pobijediti. Uostalom, „netko to od gore vidi sve“. Raspitujem se i o zdravstvenom osiguranju u inozemstvu. Zadnja sam osoba koja bi ikad pomislila živjeti izvan Hrvatske, no razmišljam i o tome kao krajnjoj opciji ne uspijem li doći do odgovarajućeg lijeka.
Koliko vam u svemu vjera pomaže?
Vjera je intima, no mogu reći da mi daje utjehu, nadu, sigurnost, utočište, mir. Moja mi vjera daje smisao. Svatko vjeruje u nešto – netko u karmu, u višu silu, netko samo u znanost ili slučajnost, a netko u Boga – odabiremo sami. Sve sam bitke do sada dobila pa mi prijatelji kažu da sam Božja miljenica.
>>Cure puce s Trešnjevke, volonterski klub i brojne tvrtke pomažu Lovorki Hančić
>>Za liječenje majke petero djece skupili više od 34.000 kuna
