U domu Glasnovićevih u Dubravi novinarske su se ekipe jučer smjenjivale kao na traci. Gloria, 24 sata, HRT, RTL, Večernji list... Domaćini, Franjo i Marija Glasnović te njihov stariji sin Anton (35) strpljivo su odgovarali na novinarska pitanja. Večer prije njihov mlađi sin i brat Josip (33) osvojio je zlatnu medalju na OI u Rio de Janeiru pa se slavilo do ranih jutarnjih sati. No Glasnovići nisu pokazivali umor, samo neizmjernu sreću i zadovoljstvo.
Mama: Sve za zlato
– Tražili ste zlato, sad trpite – zadirkivao je roditelje Anton, sudionik Olimpijskih igara u Londonu na kojima je osvojio šesto mjesto. U gađanju letećih meta, disciplina trap, istoj onoj u kojoj je sad Josip olimpijski šampion.
– Sve za zlato – kaže mama Marija i dodaje:
– Ostali su stalno govorili: “Svaka medalja je uspjeh”, znam ja to, ali kad je već bio tako blizu, zašto ne bi osvojio zlatnu. Ipak je velika razlika između zlata i srebra.
S Josipom su se čuli negdje oko tri ujutro, vidjeli su da je dobro i saznali da im se u četvrtak navečer vraća.
– Rekao sam mu: “Sine, bio si dobar, vidiš da se trud isplati.” I poželio mu sretan put na povratku, što drugo – otkriva Franjo.
Ono “trud se isplati” može sad vrijediti i za roditelje Glasnović. U sportu koji je prilično skup (samo puška stoji oko 10.000 eura) uglavnom vlastitim snagama i vlastitim novcem financirali su karijere svojih sinova, osvajače brojnih medalja s europskih i svjetskih prvenstava. Ali sad kad je Josip osvojio olimpijsko zlato, cijeli taj napor našao se pod svjetlima reflektora. Čestitke stižu sa svih strana, čestitala im je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, telefoni i mobiteli su se užarili...
– Lijepo je, kako ne, uživamo. Velika je to stvar, medalja, pa još zlatna, prva hrvatska u Riju. Bilo je od 1999., kada smo počeli s tim, i problema, i zanemarivanja, nepravdi, nezadovoljstva... ali nikada nismo ozbiljno pomislili odustati. Jer dečki vole taj sport, a i uspješni su. Neki su kupovali vikendice i trošili na luksuz, a mi smo investirali u karijere naših sinova. Na more odemo ako stignemo, i to na tjedan, najviše dva – otkriva nam Franjo, poznati zlatar podrijetlom iz Janjeva.
– Moja zlatarska radnja radi, ali sve slabije. Gurat ćemo to dok ja odem u mirovinu, a poslije... ne znam. To više nije tako atraktivan obrt kao što je nekada bio. Ljudi nemaju novca pa manje kupuju – zaključuje Franjo.
Da ste ostali u Janjevu, sad bi Kosovo imalo dva olimpijska zlata, zadirkujemo ga. Franjo se smije, a Marija kaže:
– Ne mogu zamisliti da mi sinovi osvajaju medalje za bilo koju drugu državu osim za Hrvatsku. Srce mi je zaigralo dok smo slušali hrvatsku himnu, mojem Josipu u čast.
Svi se sad ponose Josipom i to je u redu, ali u njegovoj karijeri nije sve išlo lagano. Ponajprije 1997., ozbiljno je ozlijedio oko.
Grana mu se zabila u oko
– Bio je sa mnom u lovu, hranili smo divljač i u jednom trenutku grana mu se zabila u oko, desno, ono na koje puca. Srećom, uspješno ga je na Rebru operirao dr. Tihomir Ćurković. Ugradio mu je umjetnu leću i spasio mu oko. No zbog te ozljede Josip je proglašen vojno nesposobnim i nije služio vojsku – kaže Franjo.
Prije tri godine, kad je ZŠS bio u problemima, Josip i Anton ostali su bez nekoliko stipendija. Gradonačelnik Bandić obećao je da će im naknadno biti isplaćene, ali obećanje nije izvršio.
– Ne treba se zavaravati ovim uspjehom, mi nemamo osnovne uvjete za bavljenje tim sportom. Sve moramo sami, snalazimo se za streljanu, za puške, municiju i golubove. Tražimo na streljani Luže barem jednu pistu, da na njoj možemo trenirati od jutra do sutra, ali nikako da je dobijemo. Dva najveća sponzora su nam iz Italije, što je pomalo paradoksalno jer su moji sinovi i Cernogoraz najveća prijetnja talijanskim strijelcima. Neću griješiti dušu, sad nam se uloženo pomalo i vraća, Ante je dobio posao, a Josip ima stipendiju, ali uz malo više ulaganja u ovaj sport imali bismo još više uspjeha – zaključuje Franjo.
Marija kaže da Josip nije izbirljiv, ali ne voli sarmu. Draža mu je tjestenina...
