HDZ pod svaku cijenu želi sačuvati vlast. Njegovi sateliti također, samo da i dalje mogu dijeliti državni kolač, iako je sve tanji. SDP je pak gladan vlasti, već se i vidi u njoj, baš kao i Čačić i ekipa. Milanović šuti jer je tako bolje za Kukuriku koaliciju. Kad god nešto kaže, to se oporbenjacima obije o glavu. A Jadranka Kosor obilazi Hrvatsku kao dobra vila. Ide od mjesta do mjesta, svugdje je kao da leti na metli. Otvara što god joj dođe pod ruke, obećava, smije se, hvali se gospodarskim oporavkom, svojim zaslugama, iako obični ljudi taj oporavak baš i nisu osjetili na svojoj koži. Kriza se samo produbljuje, lanac neplaćanja ne prekida se, a premijerka zbog svojih i uskih stranačkih interesa širi lažni optimizam. Ona će reći da iz krize izlazimo, a jasno je da smo u njoj još duboko. Ali kad su izbori posrijedi, kad treba mobilizirati birače, onda po tko zna koji put valja obećavati i varati, navoditi i zavoditi, jer je najbitnije što će biti kad birač dođe pred glasačku kutiju, a ne ono što će biti kad neka opcija dođe na vlast.
Jadranka Kosor i HDZ nemaju program za dobivanje izbora. Zato se sve i svodi na svakodnevne putešestvije i na silna obećanja. Kao i na opetovano plašenje naroda nekim crvenim vragovima. A ako HDZ nije u kolu s njima, zašto, primjerice, ne ide korak dalje s procesuiranjem komunističkih zločina? Ili oni deklarativno za to jesu, ali u praksi ni govora. Pri čemu je Ivo Josipović dobro pogodio, da HDZ vode i kumrovečki đaci. Pa neće valjda oni protiv svojih? Ali ni Josipović nije na visini svoje funkcije. Ponaša se kao razmaženo dijete u vrtiću, koje na svako zadirkivanje svojih vršnjaka vrišti i uzvraća, buni se i vrpolji, i zamućenu političku scenu tako čini najobičnijom smrdljivom i ustajalom močvarom. Ako to i jest kampanja HDZ-a, pik na Josipovića, onda je pogođena, jer Josipovićeva taština ne može izdržati svakodnevno pikanje. Pa tako danima slušamo hoće li se ili neće on i premijerka sastati, oko čega bi trebali razgovarati, tko će kome doći… Umjesto da imamo osobe od formata, na sceni su nam infantilni političari kojima su samo važni vlastiti obraz i udobna fotelja. A programi? Narod? Napredak? Ma koga briga za to!
Ništa bolje nije ni s oporbenjacima. SDP je talac Milanovića i njegove klike koja samo gleda da zgrabi koju unosnu fotelju, Jakovčić nema što novo ponuditi, kao ni marginalni Hrelja, a Čačić još može i imati dobre neke gospodarske zamisli, ali čovjek je potrošen, krajnje bahat, a usto još i pred suđenjem za prometnu nesreću s dvoje mrtvih. Što oporba nudi? Nitko ne zna! Čuju se neke fraze, šuplja obećanja, opet se barata imaginarnim brojem novih radnih mjesta, a konkretnih programa nigdje. A i što će im? Uvjereni su da je HDZ toliko loš da će gotovo automatski doći na vlast. Pa što se onda mučiti oko nepotrebnih programa? A i treba ih smisliti. No, za to trebaju i neki novi, misleći, odgovorni ljudi.
I sad smo na najbitnijem. Trebaju nam zapravo ne neki mladi ljudi. Imamo Milanovića, recimo, novog, mladog, politički nepotrošenog, ali je nemali broj onih koji se boje njega u fotelji premijera. Jer kako će taj čovjek voditi državu ako mu je mučno i bolno, primjerice, u Saboru sjediti? Ako nema suvisao odgovor ni na jedan problem? Nije ključ u mladim licima. Ključ je u ljudima koji će donijeti novu svježinu, nove ideje, programe za 21. stoljeće, a ne da nam se uvijek sve vrti oko 1941. i 1945. godine. Treba nam novi lider koji će novim programom pokrenuti ljude, baš kao što je to učinio Franjo Tuđman početkom 90-ih. Treba nam misleća intelektualna elita, a i duhovna, crkvena, na tragu Stepinca i Kuharića, a ne Bozanića. Hrvatska danas vapi za vizionarom i moralnim autoritetom. Trebaju nam neki novi Tuđman i Stepinac za 21. stoljeće. Svi ovi drugi trebaju otići u ropotarnicu povijesti. Što prije, to bolje za sve nas.
Ništa Bozanić nije manji od velikani Stepinca i Kuharića , . Nedajmo da nas dijele, jedino tad četnici imaju šanse.