Potpisivanje velikih sporazuma uvijek je značajan trenutak zato što u principu cijeli svijet od toga formaliziranog dogovora očekuje jako puno. Stoga nije čudno da se na Praški sporazum, koji su danas potpisali američki predsjednik Barack Obama i njegov ruski kolega Dmitrij Medvedev, gleda kao na gotovo čudotvoran instrument koji će svijet lišiti dijela nuklearnog arsenala. Značaj ovih potpisa je još i veći u svjetlu činjenice da Rusija i Sjedinjene Države raspolažu s ukupno 95 posto svjetskog nuklearnog naoružanja. Ako kažemo da nuklearnih glava na različitim “nosačima” u svijetu ima oko 274 tisuće, onda je potpuno jasno da upravo te dvije zemlje imaju ključ cjelokupnog globalnog procesa kontrole različitih vrsta nuklearnog naoružanja.
Predsjednik Barack Obama sanjao je svoj san o svijetu bez nuklearnog oružja za vrijeme svoje predizborne kampanje, a kada je postao predsjednik najavio je da će novi sporazum s Rusijom biti “dostatno hrabar”. Iako je u međuvremenu bilo nekoliko sastanaka na kojima su Medvedev i Obama ili šefovi diplomacije Clintonova i Lavrov najavljivali da su dogovorene sve najvažnije pojedinosti i da preostaje samo još rješavanje nekih sitnica, na novi START se čekalo dulje nego što je to Washington očekivao. Iako je i ovaj dogovor postignuće, on je ipak vrlo daleko od toga da bude “dostatno hrabar”. Neki komentatori kažu da je on samo dostatan i da je zapravo svojevrsna prekretnica za Obamu zato što pokazuje da se on bavio i vanjskom. Naime, u posljednjih nekoliko mjeseci mediji opetovano naglašavaju da je američki predsjednik potpuno zapustio vanjsku politiku i da bi mu se to moglo strahovito obiti o glavu. S novim sporazumom u džepu on se može bezbrižno vratiti u Washington gdje za sljedeći tjedan zakazana konferencija o nuklearnom razoružanju na kojoj će sudjelovati 47 zemalja.
Novi sporazum obuhvaća strateško nuklearno naoružanje, pa je stoga prvi korak u dugom i vjerojatno vrlo mučnom procesu natezanja i dogovora oko drugih vrsta, primjerice taktičkog nuklearnog naoružanja koje čini najznačajniji dio nuklearnih arsenala. Dosadašnje iskustva s ovakvim sporazumima pokazuju da se dogovoreno može i kršiti i da su to radile obje strane. Iako se čini da je ovaj prvi korak brzo odrađen, drugi može biti tegoban, a za njegovo rješavanje možda će trebati puno političke volje. Valja se prisjetiti da su NATO i Varšavski pakt 14 godina neuspješno pregovarali o sporazumu o reduciranju veličine trupa u Europi. Sve te godine tapkalo se u mjestu, sve dok potkraj 1988. Gorbačov nije u svom govoru pred UN-om najavio da će SSSR reducirati broj svojih vojnika za 500 tisuća. Tako je u jednom danu riješeno nešto što nije bilo moguće riješiti godinama.
Pred Obamom je težak zadatak, a svijet bez nuklearnog oružja daleka je budućnost. Nuklearne sile poput Britanije, Francuske, pa čak i Kine, nisu problem. Indija i Pakistan, koji nikada nisu pristupili sporazumu, ali su priznati kao nukelarne sile, mogu predstavljati određeni problem, no zemlje poput Irana i Sj. Koreje svakako su tvrd orah. U ovu kategoriju treba staviti i Izrael, koji ima 200 nuklearnih glava i koji ne želi priznati da ih ima.
Dosadašnje iskustva s ovakvim sporazumima pokazuju da se dogovoreno može i kršiti
Komentara 1
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Mozete li dokazati da Izrael ima nuklearno oruzje ili se radi samo o glasinama?