Kad je o novom-starom predsjedniku SDP-a riječ stanje je bilo i ostalo
prilično iracionalno. Racionalno je, naime, jednako teško
dokučiti otkud toliko kod nemalog broja novinara i medija
omalovažavanje njegova blistavog uspjeha na konvenciji stranke, na
kojoj je dobio gotovo 80 posto glasova, kao što je bilo
teško objasniti zašto su ga za “izborni
neuspjeh” optuživali neki ljudi iz vrha SDP-a s kojima ta
stranka nikad nije dobila toliko glasova kao s njim potkraj
prošle godine.
Isti mediji i novinari koji relativiziraju njegovu nedjeljnu pobjedu,
veliki uspjeh pripisuju upravo tim kritičarima Milanovića
koji su izabrani u Predsjedništvo, a neki taj uspjeh
smatraju čak većim od njegova. Nevjerojatno! Pa nisu valjda njega
delegati izabrali s tako nadmoćnom većinom zato da bi mu u
Predsjedništvo podmetnuli Milana Bandića i Željku Antunović
i ne znam koga još, nego valjda zato što ga
smatraju najsposobnijim da vodi cijelu stranku, oblikuje njezin program
i politiku i odgovara za njezine učinke. Da tome nije tako, ne bi ga
tako uvjerljivo izabrali ni nakon Račanove smrti ni prije dva dana nego
bi i onda i sada izabrali nekoga drugoga. Zamislite - upravo ta njegova
uvjerljiva premoć zapravo je razlog da se važnost te premoći ospori!
Umjesto da bude obratno!
Što se zapravo dogodilo nakon Račanove smrti? U podosta
ljudi iz vrha SDP-a proradilo je ono što bismo mogli nazvati
privatnim ili emocionalnim posvajanjem stranke, koje je
prešlo i na dio medija i novinara, dakle, posvajanje koje je
teško podnosilo a i danas teško podnosi relativno
mladog “uljeza” Milanovića s relativno malim stažem
u stranci ali s izrazito odlučno izraženom ambicijom i
samouvjerenošću vođe.
Osobno mi se nije sviđalo podosta Milanovićevih postupaka, o čemu sam i
vrlo kritički pisao, i premda se svjetonazorski od njega razlikujem, no
mogu ne primijetiti da ga se i u stranci i slijeva i zdesna i u
medijima napada baš zato što bi mogao biti novost
u hrvatskoj politici čiji su glavni akteri uglavnom
potrošeni, već viđeni, “ostarjeli” i
beznadni. Očito je da je to i glavni razlog što je na dvojim
izborima u stranci pobijedio imavši za protukandidate one s
mnogo više “preporuka” iz političke
prošlosti.
Ma s kojim bi to takvim protukandidatom, da je pobijedio nakon Račanove
smrti, SDP dobio toliko glasova kao s novim licem, Milanovićem!? Pa ako
ubuduće bude imao nevolja i konflikata u stranci zbog sastava
stranačkih tijela, poticanim i iz dijela medija, mogao bi ih imati
upravo iz iracionalnih osobnih razloga, u zoni gdje je politika
poprište taština a ne koncepcija. Bila bi to
šteta, i za SDP i za Hrvatsku bilo bi bolje kad bi čovjek s
tako golemim povjerenjem u stranci svoje bitne naume mogao ostvariti
bez prepreka koje bi mu se postavljale s nebitnim motivima.
U POVODU
