SUBOTA 1.3.
Zapadna
pravila za rusku demokraciju
I u hrvatskim najavama ruskih izbora ima podosta
podrugljivosti, “poslije Putina dolazi Putin”... Za
neke oporbenjake u Rusiji te za Zapad riječ je o
“farsi” u kojoj se sve unaprijed zna. Ipak se
spominju postoci. Potpora je Putinu na kraju mandata 70 posto, a
Jeljcin je na odlasku imao potporu samo nekoliko posto birača. Ali je
zato Jeljcin imao veliku potporu sa Zapada, koji je Rusiju u njegovo
vrijeme bio bacio na koljena tako što je iz nje isisao
goleme svote novca, ali i na druge načine. Čim se pod Putinom Rusija
počela oporavljati, a pogotovo kad je zaprijetila opasnost da bi iznova
mogla biti svjetska sila, Zapad, s Amerikom na čelu, poseže za svojim
uobičajenim oružjem – demokracijom. Pa se posljednjih godina
događao paradoks: što god se više Putinu
spočitavalo gušenje demokracije, jedini pravi demokratski
čimbenik – postotak potpore birača – sve
više mu je išao na ruku! Stoga bi se mogla
uspostaviti dva zapadna pravila. Prvo: Rusija je to
nedemokratskija što više jača u odnosu na Zapad.
I drugo: u Rusiji je demokracija to manjkavija što
više raste biračka potpora nekoj osobi ili stranci.
NEDJELJA 2.3.
“Iskorišćavanje”
Furlanove i Šerbedžije
Bio je to sukob na ljevici 1991. godine zbog kojeg je Mira
Furlan otišla u Ameriku – čuli smo danas u
razgovoru Aleksandra Stankovića s tom glumicom u nekom beogradskom
stanu, kojem se prilagodio i voditelj emisije “Nedjeljom u
2”, pa je govorio
“iskorišćavati” umjesto
“iskorištavati”. Kako su drugi mediji iz
toga razgovora prenijeli ono što se moglo očekivati, ja ću
skrenuti pozornost na glumičin pošten, ali neodređen odgovor
na pitanje o tome jesu li ona i Šerbedžija u Americi
uspjeli. Uspjeh je relativna stvar – to je bila bit njezina
odgovora. Ali koristeći se njezinom i Šerbedžijinom
sudbinom, hrvatski su ljevičarski novinari u mnoštvu
tekstova pisali o njihovim velikim uspjesima u Americi i redovito ih
proglašavali “najboljim hrvatskim
glumcima”. Nije istina ni jedno ni drugo: u Americi se nisu
ni približili vrhunskim glumcima, a u Hrvatskoj je bilo i danas ima na
desetke glumaca i glumica boljih od Šerbedžije i Furlanove
ili u njihovu rangu. Samo što neki znaju a neki ne znaju
“iskorišćavati” politiku kao odskočnu
dasku do trona do kojeg bi se trebalo moći doskočiti samo
vrijednošću.
PONEDJELJAK 3.3.
Neka
idu i hrvatski “prinčevi”!
Zacijelo su i mnogi od onih koji ne vole britansku
politiku i kraljevsku obitelj zavoljeli princa Harryja koji se, jer su
ga tamo mediji otkrili, vratio iz desetotjednog ratovanja u
Afganistanu. Tu “ljubav” je zaslužio postupkom
običnog mladića kojemu je vojnička dužnost normalna i koji je u
poštovanju i prihvaćanju te dužnosti ravan
vršnjacima. Doista, u suvremenom zapadnom svijetu koji je
posve zaboravio davnašnje junaštvo
društvenih elita, plemića i kraljeva, velika je stvar iz
prinčevskog se komoditeta odvažiti na rizik ratnog pakla u Afganistanu.
Posljednji državnik velikan koji je izgarao u ratnim bitkama bio je
Napoleon. Hrvatska je u određenoj mjeri prisutna i u Afganistanu i u
Iraku, pa neka tamo idu i hrvatski “prinčevi” a ne
samo sirotinja koju šalju Mesić i Sanader i kojoj su
tamošnji ratovi šansa za zaradu i rizik za život!
UTORAK 4.3.
Ivo
Banac od 0,0000001 posto
Na prosvjedu na kojem je nekoliko tisuća ljudi, kakav je
bio u nedjelju u Vukovaru, nemoguće je usmjeriti i nadzirati sve
što će se pjevati i uzvikivati. Stoga bi bilo
pošteno razlikovati mali broj onih navijača koji su
uzvikivali “Ubij Srbina” i slično od goleme većine
koja to nije činila. Ne propustivši spomenuti i krvožednu
skupinu, mediji su prosvjed ocijenili civiliziranim i dostojanstvenim.
Ali predsjednik HHO-a Ivo Banac kaže danas: “Mladima je
potpuno normalno ponašati se na neciviliziran način. Pjesme
koje su pjevali u Vukovaru potiču nasilje. Meni je jasno kako su se u
nedjelju osjećali vukovarski Srbi...” Riječju
“mladi” Banac poopćava kako je poopćavala srpska
propaganda koja je poticala agresiju. Izgrednici imaju svoje ime i
prezime, pa ga tako imaju i oni koji su se tako ponašali u
Vukovaru. I Banac ima svoje ime i prezime, pa, prema tome, snosi
posljedice za svoje riječi i postupke. Prosvjednici u Vukovaru ne mogu
se izjednačiti s ekstremistima, kojih je u postotku bilo onoliko koliko
je Banac dobivao na izborima. Stoga mišljenje Ive Banca,
koji je imao 0,0000001 posto birača, treba smatrati kao stav 0,0000001
posto javnosti.
SRIJEDA 5.3.
CD-i
se raspadaju od laži
Živimo u vremenu brzog trošenja –
odjeće, obuće, automobila, poljoprivrednih strojeva, računala i svih
vrsta tehnologija. Brzo se troše i glazba, književnost,
slikarstvo... Prije je jedna motika težaku trajala cijeli
život, ljudima su jednako trajni bili namještaj,
cipele, košulje, hlače, kaputi, suknje... Danas je sve za
jednosezonsku uporabu. Dok antička književnost može trajati tisuće
godina, danas ni književni nobelovci ne traju više od godinu
dana. U svim je medijima šokantna vijest da se CD-i počinju
raspadati nakon pet godina završavala strepnjom da bi 21.
stoljeće zbog toga moglo ostati zaboravljeno. A što se to iz
ovoga stoljeća ima upamtiti? Ono samo teži brzom zaboravu, kakav su
opisali Balzac u “Mračnim poslima” kao obilježje
desetljeća poslije Francuske revolucije kad se tako reći danomice jedan
za drugim smjenjuju važni događaji, i Kundera, preuzimajući Balzacovo
“otkriće”, u “Knjizi smijeha i
zaborava”. Zaboravom, što ga proizvode mediji
neprekidnim zarobljavanjem naše pozornosti, hrane se
političke obmane na cijelom planetu, od Busha i Chaveza do Sanadera i
Mesića. Zašto se, dakle, CD-i raspadaju? Zato što
laž ne može trajati.
ČETVRTAK 6.3.
Koncert
za predsjednikov hobi
Za nedavnog posjeta Gadafiju naš je predsjednik
Mesić priznao da je njegov prethodni posjet
“zabranjenoj” Libiji bio uzaludan:
“Naše tvrtke nisu iskoristile priliku u Libiji
gdje su nam sva vrata bila otvorena”. Možda baš
tako ne bude s Japanom, u kojem je ovoga tjedna bio naš
neumorni predsjednik. No imao ili ne imao koristi za Hrvatsku Mesićev
omiljeli hobi – putovanje od državnika do državnika po
cijelom svijetu – čini se da u državnoj blagajni nema
dovoljno novca za tu Mesićevu titovsku strast. Ili je možda posrijedi
nečija pakost? Uglavnom, zbog škrtosti našeg
veleposlanstva u Japanu, za financiranje Mesićeva domjenka na kojem se
slavila 15. obljetnica diplomatskih odnosa s Japanom, trebali su
uskočiti – sponzori. Zamislite – u Japanu spasti na
moljakanje sponzora za predsjednikove potrebe! Stoga bi problem trebalo
riješiti u Hrvatskoj. To jest, kad se već zbog
neusklađenosti Mesićevih planetarnih ambicija i državne blagajne
stvorio humanitarni problem, zašto se ne bi, recimo,
organizirao humanitarni koncert, s Hankom Paldum na čelu, s kojeg bi se
prihod dao za predsjednikova putovanja!?
PETAK 7.3.
Olli
Rehn ili – Finsku vratiti Rusiji!
Sanader je znao odlučno poreći pripadnost Hrvatske
Balkanu, ali u razgovoru s hrvatskim novinarima. Neće je poreći Olliju
Rehnu, povjereniku EU za proširenje. Susreo se s njim
baš na dan kad je Rehn predstavio strategiju za tzv. zapadni
Balkan, u koji je, naravno, uključena i Hrvatska. U povodu te
strategije, povjerenik EU obratio se zemljama
“regije” s umilnošću koja samo
što nije sročena u stihovima. I dok, na primjer, Srbija zbog
Kosova doživljava jednu od svojih najtežih političkih drama u
povijesti, svojevrsni politički građanski rat, i to izazvan i zbog
odnosa Srbije i EU, Rehn vidi “Zapadni Balkan” kao
idilični prostor suradnje, kao jedinstveni politički paket. Ako je u
Srbiji stanje kakvo jest, ako se u Makedoniji zvecka etničkim oružjem,
ako su Kosovo i Crna Gora države tek od jučer, i to iznimno
nerazvijene, ako su u protektoratu BiH ekonomski jad i politički kaos,
ako je Hrvatska i gospodarski i civilizacijski s tim zemljama
neusporediva, i, napokon, ako je neko vrijeme na Balkanu bila silom,
bilo bi logičnije da Rehn svoju Finsku vrati u sastav Rusije u kojem je
bila više od stoljeća nego da Hrvatsku vraća na Balkan.
TJEDNA INVENTURA
