SUBOTA 24. 3.
Rajićevo
čišćenje od uspomena
Manje bi šoka izazvala prodaja Dukata francuskom Lactalisu
kad bi se shvatilo da tu mljekarsku tvrtku nije strancima prodao Hrvat.
Luka Rajić već dulje vrijeme živi i u Švicarskoj, gdje ima
tvornicu čokolade i gdje će i dalje živjeti. Ali gdje god živio,
njegova je domovina novac i Dukat je prodao kao biznismen, a ne kao
Hrvat. Nije ga niti kupio kao Hrvat, nego kao Luka Rajić koji je u
vremenu kad je Hrvatska bila na koljenima mislio isključivo na Luku
Rajića. Znajući gdje je zemlju bačenu na koljena trebao udariti kako bi
joj, nemoćoj i podatnoj, i on uzeo ono što je bio naumio,
barem je bio dovoljno sposoban da uzeto ne upropasti. Možda je Dukat
prodao strancima kako bi se očistio od uspomena na vrijeme kad ga je
kupio i na način na koji je to učinio. Na to vrijeme i na taj način
novac koji je dobio od Francuza zacijelo će ga manje podsjećati nego
što bi ga podsjećao novac koji bi dobio da je Dukat prodao
kome u Hrvatskoj. Odnarođeni u kapitalu, hrvatski kapitalisti ionako su
stranci u vlastitoj zemlji: manje-više svi su se obogatili
porobivši svoje sunarodnjake – po čemu su to
njihova legitimnost i hrvatstvo drukčiji nego u inozemnih kapitalista u
Lijepoj našoj?
NEDJELJA 25. 3.
Milenijska
je samo Hrvatska
Obljetnicu Rimskih ugovora slavi Europa, pa i službena Hrvatska. Za
Mesića je EU “milenijski pothvat”, za Sanadera
“jedna od najvećih zamisli današnjice”.
Te velike riječi hoće reći kako su velike, milenijske osobe koje ih
izgovaraju. Što od njihovih riječi i veličine ima 300 tisuća
nezaposlenih i stotine tisuća drugih nevoljnika u Hrvatskoj koji žive u
siromaštvu? Kakav je to “milenijski
pothvat” i “najveća zamisao
današnjice” za koju, prema najnovijim anketama, ne
glasuje ni polovica građana? Ne vode li Mesić i Sanader, sudimo li po
tom neskladu, neku drugu državu, a ne Hrvatsku? Vode, naravno, državu
vlasti koja nije država građana. Država vlasti ima svoj jezik drukčiji
od jezika u državi građana, i glavna mu je svrha veličati državu
vlasti. Za državu građana, u kojoj se u radničkoj ili umirovljeničkoj
obitelji razgovara o tome kako preživjeti sa 2000 ili 4000 kuna
mjesečno, sa svojim epohalnim jezikom Mesić i Sanader nisu državnici.
Država građana i nema svoje državnike, nego postoje zakoni po kojima je
država vlasti, obuzeta milenijskom EU, drži u pokornosti. Apsolutist
Bach, Khuen Hedervary, kralj Aleksandar, osovinski Pavelić i Tito svaki
su na svoj način bili u milenijskoj iluziji. Svemu unatoč, milenijska
je samo Hrvatska.
PONEDJELJAK, 26. 3.
I
Isus Krist komunist!
Hrvatski su radikalizmi ili nerazumni ili provokatorski. Provokatorski
mogu biti kad ih s tko zna kakvim motivima upotrebljavaju
obavještajni miljei, a nerazumni su kad misle da
gromoglasnim mrtvim jezikom mogu postići žive učinke. Čitam
izvještaje s riječke osnivačke skupštine Ljevice
Hrvatske pa se pitam tko će glasovati za
“prevratnike” koji Tuđmana nazivaju Fu00FChrerom,
zazivaju tečevine komunističke revolucije koja je provedena
“uime većine” i siju iluzije potpuno strane sustavu
u kojem ta nova stranka želi djelovati. Kako bi donekle bili u duhu
vremena, iz svoje ultralijeve orijenatcije ne isključuju ni vjernike,
dapače, reći će jedan, “Isus i Marx i te kako idu
zajedno”. Kad su ideološki preci Ljevice Hrvatske
“oslobodili” jedno selo i u jednoj kući zatekli
preplašenu staricu, rekoše joj: “Ne boj
se, bako, mi smo narodna vojska”. Starica se umiri i reče:
“Hvala Bogu kad niste đavliji partizani.” Nepismena
žena sigurno nije čitala Wurmbrandovu knjigu “Marx i
đavo” o sotonizmu totalitarnih autora i vođa, ali ni inače
pismenost u Hrvatskoj ta knjiga nije mogla obogatiti dok su je
zabranjivali oni koji je danas “prevode” pod
naslovom “Marx i Krist”.
UTORAK, 27. 3.
Politika,
novac, šaka i štikla
Tko se to na Televiziji potukao nakon što je propao izbor za
glavnog ravnatelja HRT-a? Zar samo članovi Vijeća HRT-a Jadranka
Kolarević i Danko Bljajić? Kako su prije tučnjave jedno drugo
optuživali za nekorektno lobiranje i spregu s politikom, bit će da je
kroz štikle Kolarevićeve i Bljajićeve šake
sijevala i srdžba Stjepana Mesića, Ive Sanadera, Željke Antunović,
Antuna Vujića i drugih političara koji su proteklih tjedana u obilnim
najavama izbora glavnog ravnatelja spominjani kao glavni lobisti. A
zacijelo i srdžba interesnih lobija, kojima nije svejedno tko će
upravljati golemim novcem što se
“emitira” na HTV-u i oko HTV-a.
Bi li se dvoje vijećnika potuklo da su se porječkali oko
poljoprivrednih, obrazovnih, znanstvenih, kulturnih, dramskih,
edukativnih i sličnih emisija iz programa što su ih Vijeću
HRT-a izlagali kandidati? Naravno da ne bi. Ali gdje su politika i
novac, budite sigurni da je odmah iza ugla toljaga, šaka,
cipela. Sasvim dovoljno razloga da žena (Kolarevićeva) ginekologu
(Bljajiću), nakon što ju je ovaj odlučio pregledati
šakama, ne skine gaće, nego mu štiklom razbije
njušku.
SRIJEDA, 28. 3.
Kultura
je i poduzetnost
U glumcu i redatelju Zlatku Vitezu ima nešto arogantno,
zapovjedničko, osvajačko, do vulgarnosti, uvredljivosti i bahatosti
umišljeno i samosvidljivo, nešto napoleonsko,
titovsko, tuđmanovsko, jednom riječju – superiorno. Ali ima i
nešto dobroćudno, kompromisersko, tolerantno, pomirljivo...
U konačnici, sve je to posvećeno jednom cilju i jedinoj Vitezovoj
opsesiji – kazalištu. Takav, uspio je ono
što u ovoj sredini uspijeva uistinu rijetkima –
dobiti, upravo otvorenu, kuću za kazalište, za svoju
kazališnu družinu “Histrioni”, za koju
je preuređen prostor bivšeg kina “Apolo”
u zagrebačkoj Ilici. Dosadašnji Vitezov glumački,
redateljski, inicijatorski doprinos kazalištvu već je
nemjerljiv, odsad će se pak mjeriti zaslugom koja se uklesuje.
Koketirajući u proteklim desetljećima s različitim politikama, ali im i
oponirajući, Vitez je dokazao kako kazalište (kultura) s
dobrim i vještim vodstvom može biti država u državi. U
zemlji u kojoj je politika uvijek, blago rečeno, ćudljiva,
tržište skučeno i tjeskobno, kulturnjačka rivalstva cinična,
ideologizirana i egzekutorska, na prste se jedne ruke mogu nabrojiti
umjetnici poput Viteza koji nisu samo umirali u svom prirodnom daru
nego su i svojom poduzetnošću kulturi osiguravali moć bez
koje je ona – ništa!
ČETVRTAK, 29. 3.
Huntington
i Elton John
Brojem američkih zastava u jednoj ulici u Bostonu autor
“Sukoba civilizacija” Huntington mjeri osjećaj
američkog patriotizma i nacionalnog identiteta u svojoj novoj knjizi
“Tko smo mi?” (izdavač
“Izvori”). Na sam dan napada na Blizance bila je
samo jedna, dva tjedna potom sedamnaest, s vremenom se broj smanjivao
pa su na prvu obljetnicu napada bile samo četiri. Inače, autor se
ponajvećma uzda u predanost Amerikanaca angloprotestantskoj kulturi,
ističući sve veće značenje vjere u američkom životu i politici, za
razliku od Europe u kojoj je niska “razina vjere u Boga i
ponosa na svoju zemlju”. Nedavno je huntingtonovsku Ameriku
na kušnju stavio baš jedan Europljanin, slavni
pjevač Elton John (poznat i po izjavi da bi vjeru zabranio) koji je, u
pratnji svoga homoseksualnog partnera, glamurozno proslavio 60.
rođendan – u katedrali svetog Ivana u New Yorku! Oltar je
poslužio kao bina za rock i pop izvođače, vjernici su prosvjedovali,
ali to “rušenje” katedrale nije povećalo
broj američkih zastava na ulicama. Sam Huntington pita se neće li se
Amerika vratiti rascjepkanosti i nagrizenom amerikanizmu “ako
ne doživimo ponovljene razorne napade”. Ili samonapade
– primijetili bi neki autori.
PETAK 30. 3.
Zašto
je Kadijević pošteđen
Je li Veljko Kadijević zauvijek pošteđen optužnice iz Haaga
i je li sve do ovih dana bio pošteđen hrvatske tjeralice iz
– simboličnih razloga? Premda je kao vojnik, to jest čelni
čovjek JNA, glavni krivac za agresiju na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i
Hercegovinu, njegov lik i djelo ni izdaleka nisu u javnosti, ni
hrvatskoj, ni slovenskoj, ni bosanskohercegovačkoj, ni svjetskoj,
toliko mazani crnilom kao lik i djelo drugih ratnih zločinaca
– Miloševića, Šešelja,
Karadžića, Mladića, Adžića... Kao da ga je nešto
štitilo, kao da je po strani ratne strave neka
viša sila čuvala njegovu nevinost barem forsiranjem
šutnje kad se već nije moglo opravdavanjem njegovih
zlodjela. Dakako, najzagonetnija je nepoduzetnost Hrvatske, a možda se
i u toj nepoduzetnosti kriju simbolični razlozi. Naime, od svih
ličnosti iz vremena rasula bivše države i rata, Kadijević je
najviše simbolizirao miljenicu i Zapada, i Istoka, i tzv.
nesvrstanih država – Jugoslaviju. Nije li, baš
takav, pošteđen optužnica i tjeralica i nije li tom
poštedom pošteđen i mit o toj državi čija bi se
zločinačka narav što bi se otkrila u suđenju Kadijeviću
mogla pripisati i onima koji su Jugoslaviju umjetno održavali
sedamdeset godina.
TJEDNA INVENTURA
