Da Hrvatska drži do vladavine prava, u Saboru bi već bio otvoren
postupak njegova opoziva zbog kršenja ustavnih odredbi." To je
stajalište bivšeg državnog odvjetnika Krunislava Olujića. A riječ je,
dakako, o Mesićevu upletanju u slučaj Zagorec. No ni vlasti ni većini
oporbe pokretanje opoziva ne pada na pamet.
Prvo, zato što mu se u izbornoj godini ni jedni ni drugi ne žele
zamjeriti. I drugo, zato što je Hrvatska na ovakva Mesića odavno
navikla. Njegovi se postupci ne mjere ni ustavnim ovlastima ni
zakonitošću, nego se pripisuju njegovoj osebujnoj ličnosti i
opravdavaju mističnošću njegove predsjedničke uloge. Dio politike i
javnosti Mesića je kanonizirao, a kad je tko kanoniziran, izvan je
Ustava i zakona, izvan logike i prosudbi koje vrijede za druge ljude, i
izvan posljedica koje se snose za svoje ponašanje.
Na žalost, i državni odvjetnik Bajić pristao je na Mesićevu svetačku
nedodirljivost, ali upavši u protuslovlje koje vidi i malo dijete. Prvo
je rekao da Mesić nije povrijedio trodiobu vlasti, jer na njega,
državnog odvjetnika, nitko nije utjecao. A kad su ga novinari upitali
što misli o nagodbi nuđenoj Zagorcu, odgovorio je: To pitajte
Perkovića!
Sad se i Mesića i Sanadera i Bajića nastoji iskupiti dramatičnom
verzijom o "udaru na državni vrh" kojega gle apsurda! uopće
ne bi bilo da mu Mesić i Bajić nisu kumovali. Ali ovaj slučaj nije
novost, jer Mesić iza sebe ima propalu predaju Gotovine, opomenu koju
je zaradio od sudačke udruge zbog upletanja u proces protiv Glavaša, i
trijumfalizam nakon akcije Maestro kao da ju je on vodio.
U svim tim slučajevima opsjednut je istjerivanjem pravde za strašne
grijehe iz devedesetih godina, iz vremena Tuđmanove vlasti. Gotovina mu
je bio dokaz da je ta vlast utapala druge da bi sačuvala sebe, te tako
generalu nije dopustila razgovor s haaškim istražiteljima. Glavaš mu je
dokaz da nije sankcionirala hrvatske zločine u ratu. Akcija Maestro
potvrdila je korupciju i pljačku u privatizaciji, a Zagorec je "krunski
dokaz" još jednog velikog kriminalnog mita iz devedesetih ratnog
profiterstva.
Stjepan bi Mesić cijelu zemlju htio opteretiti obračunom s prošlošću
jer je sam tom prošlošću najviše obuzet i zato što je u njoj i te
kako sudjelovao i zato što bi se htio osvetiti onima s kojima se
razišao. Ako bi kriminal iz devedesetih godina i bio posve
istražen i sankcioniran, na čemu trebaju raditi policija, tužiteljstva
i sudovi, bilo bi to polaganje računa jednoga razdoblja (i njegovih
protagonista) za to razdoblje, kao što Mesić mora polagati račune za
vrijeme u kojem je predsjednik države.
Otkad su Račanova koalicija i Mesić bili preuzeli Hrvatsku, na mahove
se govorilo o čak 16 milijardi dolara iznesenih vani, a Mesić i danas
govori o stotinama milijuna dolara na stotinama računa s kojih su krali
ratni profiteri. Te bajkovite svote (uostalom, dajte ih već jednom
nađite!) ne služe ničemu drugome nego razdraživanju naroda, žigosanju
devedesetih i izbjegavanju odgovornosti za vrijeme od početka 2000.
godine.
A u to se vrijeme Hrvatska zadužila razmjerno više nego ikad ijedna
zemlja u povijesti (na što je trošen taj novac!?), te postala politička
i gospodarska kolonija, a od ratnog pobjednika prometnuta je u ratnog
krivca. I imala je na desetke afera za koje Mesić nije pokazao nimalo
zanimanja dok neprekidno obnavlja mit o kriminalnim devedesetim, i dok
njegove savjetnike kod Zagorčevih ljudi "najviše zanimaju podaci o
tajnim računima obitelji Tuđman". Tako Hrvatska mora trpjeti
osvetoljubivost čovjeka frustriranog potpunom povijesnom inferiornošću
u odnosu prema prvom hrvatskom predsjedniku.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
