Dragi moji čitatelji, sjećate li se prošle kolumne u kojoj smo se nosili s lažno povjerljivim informacijama koje dobivamo da bismo sudjelovali u njihovu (zlo)namjernom širenju?
To je često priča koja nam daje iluziju povjerenja, a zapravo nas zloupotrebljava. Nasuprot tome je ono drugo pravo povjerenje koje nam je svima nužno potrebno. Posljednjih sam godina u raznim pisanim ili usmenim prilikama isticala četiri pretpostavke psihičkog zdravlja: njegovanje samopouzdanja, emocionalno punjenje, aktivno življenje i čuvanje granice.Veoma sam svjesna koliko je svima nama, povučenima i otvorenijima, starijima i mlađima, potrebno razgovarati s osobom koja uživa naše povjerenje.
Kako je dobro imati nekoga tko će nas saslušati bez osuđivanja i razumjeti iz prve ili priupitati dok ne shvati o čemu mu govorimo.
Kako je korisno baš od takve osobe kojoj vjerujemo čuti pohvalu i drugačije mišljenje pa možda i poneku kritiku koja nam je upućena preko čvrstog mosta sagrađenog od pozitivnih emocija i dugogodišnjeg prijateljstva.
Drugi su nam često ogledalo u kojem primijetimo svaki detalj na svome licu, svaku sitnicu u svome stavu, a možda i uzrok, pa i smisao svojega djelovanja. Drugi su nam, dok im pričamo i otvaramo svoju dušu, dok im govorimo što smo učinili, pa komentiramo učinjeno i dopunjujemo time što objašnjavamo zašto mislimo da smo baš tako postupili, podrška i korektiv.
Drugi nas, čak samo neverbalnim klimanjem glave ili nehotičnim odmahivanjem, potiču da u nečemu ustrajemo ili da se od nekakvih stvari maknemo.Svaki mali poticaj, ili izostanak takvog poticaja, za ono što smo napravili od druge osobe, koja nas je ne samo pozorno slušala nego i nadopunila naše razmišljanje svojom podrškom ili skepsom, često nam bude onaj jezičac na vagi.
Veoma smo svjesni da nismo uvijek u pravu, da ne znamo sve najbolje, da nismo sami na svijetu i da svoje ponašanje možemo staviti na svoju vagu, procjenjivati ga i dovoditi u pitanje, ali da dvije vage mogu pomoći da mjera bude točnija.
Ono što mi radimo pod utjecajem je naših emocija, ono što mi osjećamo pod utjecajem je naših interesa, a druga osoba, ako u nju zbilja imamo povjerenja, dat će nam još jedan aspekt cijele priče i pomoći da sagledamo sebe u nekoj situaciji. Nećemo, naravno, gnjaviti zbog neke beznačajne sitnice, ali poduzimamo li krupniji korak, zašto to ne raspraviti s osobom od povjerenja?
U Dalmaciji se kaže da čovik i magarac znaju uvik više nego čovik sam.
Pokazujući svojim povjeravanjem drugoj važnoj osobi svoje dileme, omogućit ćemo i njoj da sutra nama tako nešto povjeri i razmišlja o tome što je najbolje. Samo osobe koje imaju psihopatski poremećaj osobnosti znaju uvijek sve najbolje i ne žele se stoga ni s kim savjetovati.
(U sljedećoj kolumni čitajte o tome koliko je takav stav pogrešan.) Za kraj ću reći da je savjetovati se s osobom od povjerenja meni psihologično, a vama?
>>'Govorim ti u povjerenju' priča je u kojoj ne treba biti
>>Volim te pa imaš jedan sat za igre na kompjutoru
