Autom smo ušli u veliku ograđenu carinsku zonu. Zaustavili smo se na parkiralištu pokraj jednog od rijetkih tegljača. Na njemu varaždinske registracije.
– Ispadajte van. Tu smo – rekao je Goran i krenuo prema vozačevoj kabini. Otvorila su se vrata, a iza njih je provirio debeljuškasti muškarac.
– Kako je, ljudi? Jeste mi dobro? – pitao je vozač. Nakon kraćeg razgovora i upoznavanja posegnuo je u kabinu. Mi smo napravili ljudski lanac do prtljažnika auta. Šofer je vadio kartone piva, dodavao ih Goranu, a on ih je slao dalje do prtljažnika. Dvije, tri, četiri, pet paketa...
– Imaš još nešto za nas?
– A kaj trebate? Imam još neku votku ako hoćeš?
– Može i votka, daj – odgovara Goran.
Varaždinac je pivo kupio u Njemačkoj za “sitniš”. Po svakom je paketu zaradio tri eura. Dobro njemu, a dobro i nama. Ipak je to i dalje nekoliko puta jeftinije. Jer cuga u Švedskoj skupa je kao suho zlato. Domoroci će je uvijek radije uzeti ispod cijene ako imaju priliku. A Varaždinac, uostalom kao bilo tko kada dolazi vozilom, može po glavi putnika uzeti čak 40 kištri pive i prevesti ih legalno preko granice.
Ne zaviruj u tuđu privatnost
Transakcija obavljena, novac predan, idemo dalje. Prema središtu Malmöa, grada na jugu zemlje. Goran se prvo zaustavlja u predgrađu. Čekamo jednog Šveđanina. Procedura je slična. Iz jednog prtljažnika karton piva završio je u drugom. Nema ekstra naplate jer Šveđanin je Goranov prijatelj. Odlazimo dalje. Zaustavljamo se opet na jednom parkiralištu. Dolazi Ante, čovjek iz Zagreba kojem je iz nekog razloga nadimak Slovenac. I on dobiva svoj paket. Za nekoliko minuta opet smo na cesti. Idemo prema središtu grada. Ondje se nalazimo s Ivanom. On uzima svoja dva pakiranja piva.
– Kamo ćete dalje? – pita.
– Nemamo baš neki plan – uzvraćamo.
– Idemo onda do mene, imam nekog mesa, zapalimo roštilj, pivo je tu, pa da se malo proveselimo... – izložio je ideju koju smo objeručke prihvatili. Ubrzo nam se pridružio i Marko. On i Goran zovu se braćom... Ne po krvi, već po odabiru. Da su ostali svaki u svojoj zemlji i da ih potraga za poslom i drukčijim, odnosno boljim načinom života nije odvela u Švedsku, točnije u Malmö, ne bi se nikad ni upoznali. Privrženost je opipljiva, međusobno si pomažu, uskaču, a u toj novoj obitelji i njihove su žene, djeca, prava biološka braća. Nije bitno tko je iz Hrvatske, Bosne, Hercegovine, Srbije, Makedonije... Svako malo dolaze pridošlice iz spomenutih zemalja, a oni im udruženo pomažu.
– Treba ti smještaj, možeš kod mene dok se ne snađeš. Pitat ću u svojoj firmi trebaju li čovjeka. Trebaš novca za početak, nema problema, vratit ćeš mi kad se snađeš...
U Švedskoj, među našim ljudima, tako je jednostavno. I svi će oni reći – Švedska je odlična zemlja za rad, odgoj djece. I tu ima birokracije, ima zločina, ali kad se sve zbroji i oduzme... Hrvatska, lijepa si, ali odosmo mi.
– Prvo što su mi rekli kad sam došao u Švedsku bilo je – sve što je tebi normalno, njima je nenormalno. A sve što je njima normalno, tebi je nenormalno. I ako to tako prihvatiš, život će ti ovdje biti puno lakši – govori nam Stjepan iz Bosne, Markov brat. Pravi. Njega smo upoznali dan poslije, kad smo s Goranom bez kucanja ili zvonjenja samo ušetali u stan koji dijeli sa ženom, djetetom i trenutačno s bratom Markom. Naime, Marko je svoj stan ustupio djevojkama iz Tuzle i Makedonije koje su došle u Švedsku da nađu posao. Točnije, djevojka iz Tuzle već ga ima, ali početak rada trenutačno joj koči birokracija, imigracijski ured.
– Nisam očekivala da će to tako sporo ići. Čini mi se kao da ja njihova pravila i odredbe znam puno bolje od njih – opisuje nam agoniju slanja od jednog šaltera do drugog.
U tim se situacijama vide prednosti ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Goran, primjerice, takvih problema nije imao, papire je dobio relativno brzo, čak i državni stan, na koji neki čekaju i po godinu i više dana. “Naša” ekipa objasnila nam je da svi od njih imaju stanove. Riječ je o državnim stanovima koje Švedska daje u najam. Postoje liste čekanja i prioriteta (prednost ima onaj koji dulje čeka), ali ako se možeš pomiriti s činjenicom da baš nećeš živjeti u središtu grada, nego na periferiji, smještaj je moguće dobiti već za nekoliko mjeseci. Za 650 eura moguće je dobiti prostrani dvosoban stan s balkonom, a u tu cijenu uključene su i režije. Mora se uzeti u obzir kako je prosječna plaća 2400 eura. Barem za ljude s naših prostora. Ali, također svaki prekovremeni sat dodatno se plaća. A to je pak nepojmljivo za naše prostore. Stoga je pitanje koje smo svako malo dobivali, bilo očekivano.
– I, ostajete li ovdje? Tražite posao, stan?
Bilo im je pomalo nejasno da smo samo putnici u posjetu i da nemamo želju ostati na “dalekom hladnom sjeveru”. A ovo drugo odličan je opis Švedske. Malmöom smo hodali u zimskim jaknama i s kapama na glavi. Vjetar koji je udarao s mora prodire sve do kosti. Vani je šest stupnjeva iznad ništice. Ali čim sunce proviri, Šveđani se raspamete. Oni manje hrabri samo se skinu u kratke rukave, dignu glavu prema nebu i upijaju energiju.
Oni pravi sjevernjaci skidaju majice i sunčaju se u bezbroj parkova rasutih po gradu. Mi ih u čudu gledamo i dalje u našim finim toplim zimskim jaknama. Švedski način života je neobičan. Ali to opet vrijedi za naše prilike i to samo zato što mi volimo znati je li kod susjeda trava zelenija ili gora nego kod nas. Primjerice, kuće i stanovi nemaju zastore ili rolete. Barem ne većina. Ljudima gledate u kuhinju ili spavaću sobu, ali po tamošnjim pravilima nisu ludi oni koji u svojim domovima hodaju u gaćama s otvorenim prozorima, nego ti jer gledaš u njihovu privatnost. Urbanističko planiranje ondje je na vrhuncu. Ako je naselje sa stambenim zgradama, onda su ondje samo zgrade i većina stanova ima balkone, u blizini je vrtić, škola, parkirno mjesto za svaki automobil, trgovina i bus u blizini. Ako je riječ o naselju s kućama, onda su sve kuće ili prizemnice ili jednokatnice.
I sve izgledaju jednako. Neće doći jedan Šveđanin i odlučiti da će on sad u takvom naselju sebi izgraditi dvokatnicu i pofarbati ju u rozo. U tom slučaju dobit će kaznu od države i nalog da je ruši i izgradi u skladu s pravilima. No, Šveđanima takvo što ni ne pada na pamet. Primjer koji najbolje pokazuje kakvi su Šveđani za naše je pojmove nezamisliv, rekli bi neki i sulud.
Država koja službeno u ratu nije bila od 1814. godine više ne obilježava Dan neovisnosti! Razlog je u najmanju ruku zadivljujući. Ne slave kako ne bi uvrijedili osjećaje pridošlica i migranata, kako se ne bi u društvu loše osjećali. Da se razumijemo, to što se na institucionalnoj razini ne obilježava Dan neovisnosti, ne znači da ga ljudi ne slave. Ali, nema službenih parada, kralj Karlo XVI. Gustav ili premijer na televiziji se ne obraćaju građanima, nema protokolarnih govorancija.
Cijene u Malmöu daleko su iznad našeg standarda. Najjeftinije pivo u kafiću platili smo 6,5 eura, prosjek je oko 7,5. Hamburger je oko 9 eura, a pomfrit 2,5. No, cijene u supermarketima slične su kao i kod nas. Drugim riječima, ono što je neophodno za život, jeftino je, a sve preko toga ćeš platiti, kako bi rekli – papreno. Nakon nekoliko dana vjetrovitog Malmöa sjeli smo u vlak i preko Oresundskog mosta, koji je sa 7845 metra najduži europski kombinirani most i tunel za cestovni promet i promet vlakovima te najduži most koji spaja dvije zemlje, stigli u Kopenhagen, glavni grad Danske. Kanali, slikovite kućice u nizu, trgovine, zabavni parkovi, street food. Prva misao, tu bismo mogli živjeti. U Danskoj su i plaće veće pa nije rijetka pojava da velik broj ljudi radi u Kopenhagenu, a živi u švedskom Malmöu, gdje su cijene stanova niže nego u Danskoj.
Život u Green light districtu
Kopenhagen je također i turistički grad. Ispred zabavnog parka Tivoli svakodnevno se stvaraju gužve, uz kanale hodaju na tisuće ljudi, voze se brodovima u potrazi za Malom sirenom. A popularna je i Christiania. Preciznije, Slobodni grad Christiania koji je smješten na otočiću tek nekoliko minuta hoda od središta grada te pokriva 34 hektara zemlje. Samoproglašeno autonomno naselje nastalo je ranih 1970-ih kada su građani upali u napuštene vojne zgrade. Ubrzo je postalo okupljalište hipija i skvotera koji su živjeli po svojim pravilima. Poanta je da se svaki pojedinac treba brinuti za dobrobit zajednice i raditi na boljitku zajednice. Zabranjeni su oružje, nasilje, oznake bajkerskih skupina, automobili, pancirne jakne, krađe i teške droge. Lake droge nisu na tom popisu. I dan-danas vode se velike rasprave o statusu Christianije, a vlada i gradske vlasti svim silama pokušavaju nametnuti “svoja” pravila u tu komunu.
Hipijevsko naselje ima od predivnih, pitoresknih kućica poput onih od hobita iz Tolkienovih Gospodara prstenova do razrušenih straćara koje okupiraju skvoteri. Murali su oslikani na svakoj pristupačnoj površini. U samoj Christianiji ima i nekoliko kafića gdje se može popiti pivo, a nekoliko koraka dalje središte je “green light districta”. Fotografiranje je strogo zabranjeno. Na malim štandovima u neravnoj ulici koji neodoljivo podsjećaju na govornicu iz našeg Sabora, ekipa prodaje hašiš i marihuanu. Imaju posložene uzorke, rizle i filtere. Barataju s više jezika i elokventniji su od ovih iza naše govornice na Markovu trgu i na kraju se čak možete i nagoditi za cijenu pa barem nemate osjećaj da su vas potpuno opljačkali. Za razliku od ovih naših. Po cijeloj Christianiji najnormalnije je vidjeti obitelji koje se šeću s malom djecom i igraju se po parkovima, a pokraj njih parovi ili nekoliko prijatelja dijele joint. I svi su sretni i veseli.
"jel 'ladno gore kod vas u švedskoj (?), a jašta je.. al' šta'š.. standard."