Nakon završetka Velikog rata Meštrović se krajem 1918. vraća u domovinu.
Dočekuje ga kaotična situacija. Trumbić vodi teške bitke zbog koliko-toliko ravnopravnog ujedinjenja, neumorno radi na pripremama za Mirovnu konferenciju u Parizu. Glavna mu je briga, kao i Meštroviću, Londonski ugovor i pretenzije Italije prema Dalmaciji. Isto tako boje se i Pašićevih pretenzija da dobije dio Dalmacije.
Ima nevolja i s kolegama umjetnicima. Nesretni kipar Branko Dešković predbacuje njemu i odboru što su popuštali srpskim političarima i dopustili da dođe do Krfskog pakta te što su im dopustili da Crnu Goru prikažu kao izdajicu. Tada Dešković u pismu uredniku lista L'Unita Gaetanu Salveminiju artistički naivno zbori: "Znajte, namjeravate li oteti i jednu jedinu hridinu naše Dalmacije, sporazum i prijateljstvo bit će nemogući. Prošlo je vrijeme tajnih ugovora; razgovarajmo jednom otvoreno i iskreno".
Meštrović doživljava neviđene adoracije kao umjetnik i rodoljub. Tin Ujević i Vladimir Nazor pišu pjesme u kojima otvoreno slave ujedinjenje i Meštrovića, pjesnik i osnivač zenitizma Ljubomir Micić pjeva o Vidovdanskom hramu. O Meštroviću i jugoslavenskoj ideji piše i njegov prijatelj R. W. Seton-Watson, izlazi mu engleska monografija.
Glavni je lik na reprezentativnoj izložbi jugoslavenskih umjetnika u travnju 1919. u Palais des beaux-arts u Parizu. Izravni je cilj izložbe utjecanje na spoznaju predstavnika velikih sila koje su pripremale Mirovnu konferenciju.
Plebiscit za Dalmaciju
Zbog nedovoljne zainteresiranosti i energičnosti beogradskih, ali i zagrebačkih političara u pobijanju talijanskih aspiracija na Dalmaciju osnovan je 23. kolovoza 1920. Jadranski zbor. Zbor zahtjeva plebiscit u Dalmaciji, čemu se Talijani odlučno i bučno protive. Članovi Jadranskog zbora odlučuju povesti borbu putem tajne i ilegalne organizacije Galeb. Tu su i dr. Ivo Tartaglia, dr. Prvislav Grisogono, dr. Ante Mandić, Milan Marjanović, Juraj Demetrović i drugi.
Zadaća tajne organizacije bila je da na području koje bi Talijani okupirali u suradnji s lokalnim narodom diže oružane bune. Potpisivanjem Rapalskog ugovora 12. studenoga 1920. Italija je dobila samo dio istočne jadranske obale na koju je reflektirala pa je dogovoreno da se tajna organizacija Galeb raspusti.
Meštroviću je povjereno da o postojanju i ukidanju tajne organizacije obavijesti vladu u Beogradu, ali Meštrović je pristao na misiju jedino u slučaju da prvo obavijesti prijestolonasljednika Aleksandra. Regent Aleksandar odao im je priznanje za patriotsku namjeru te ukorio vlasti i vojsku koje o tome nisu imale nikakva obavještajna saznanja. Meštrović je jedino od Aleksandra tražio da se časnici iz organizacije uključe u vojsku, što je obećano, ali samo djelomično ispunjeno.
Prvi pravi prijepori nakon rata s beogradskom čaršijom, pa i kraljevskom kućom, nastaju nakon Meštrovićeve odluke da se nastani u Zagrebu, a ne u Beogradu.
Dogovorio je gradnju mauzoleja obitelji Račić u Cavtatu, predviđao je da će gradnja i boravak u Dubrovniku potrajati barem dvije godine (1921. – 1923.).Tražio je kuću, u prvom redu pogodnu da kvalitetno smjesti umjetnine koje su mu pristizale iz Belgije i Nizozemske. U doba intenzivnog rada na crkvici u Cavtatu sudjeluje na molbu Tugomira Alaupovića i dr. Branka Šenoe u naporima da Umjetnička škola u Zagrebu postane akademija. Postaje rektor, ali nakon što je shvatio da je projekt minirao Svetozar Pribičević, ostavku podnosi 1932. Status fakulteta Umjetničkoj akademiji priznat je tek 1940.
Njegovi otprije dobri odnosi s Beogradom bivali su svakim danom sve zamućeniji. Na dvoru je i dalje bio rado viđen gost, ali mu je zamjerena njegova tadašnja više hrvatska, nego jugoslavenska orijentacija. Počeli su ga krstiti frankovcem svoje vrste. Kritiziranjem njega osobno kritizirana je i njegova umjetnost.
Prije polaska u Ameriku 1924. pred kraljem i ministrima postavio je pitanje o sudbini svojih skulptura „fragmenata Vidovdanskog hrama". Meštrović se užasnuo na Pašićeve riječi: "Niti ćemo mu vraćati stvari niti izvršavati ugovor". Aleksandar je naredio ministrima da se problem riješi onako kako u ugovoru piše, odnosno da se skulpture dostojno smjeste i da se uredno izvršavaju obveze prema kiparu. Tek je 1926. donekle riješeno pitanje smještaja umjetnina u konak kneginje Ljubice, a honorar je bio neuredno isplaćivan i dobrano nagrizen inflacijom. Nova hajka započeta je 1927. u povodu postavljanja njegova Pobjednika na Kalemegdanu. Kralj Aleksandar uistinu je držao do Meštrovića više nego do ijednog drugog umjetnika.
Ni drugi politički prvaci Meštrovića nisu ostavljali bez priznanja i narudžaba. Sigurno da je već tada bio ime od svjetskog kiparskog ugleda i da je zaslužio te narudžbe. No, ipak je bilo protesta kolega umjetnika i likovnih kritičara.
Osim Pobjednika i Spomenika zahvalnosti Francuskoj, najveći je projekt Grob neznanog junaka na Avali, dao je izliti u broncu figuru Miloša Obilića za Dedinje, u kamenu isklesati Sfingu i Povijest Hrvata, omogućio mu je da u Bukureštu dobije izvedbu spomenika kraljeva Karla i Ferdinanda.
Nerealizirane skulpture kraljeva Tomislava i Tvrtka te cara Dušana i kralja Petra I., za zemunski most, bile su također uzrok zadjevica s Aleksandrom koji je rekao: "Vi to nećete napraviti za Beograd jer mrzite Beograd".
Meštrović je smatrao da bi se njegove skulpture teško uklopile u bizantinski stil samoga mosta, stoga je odbio sudjelovati u tom poslu.
Nakon skupštinskog atentata i pogibije Stjepana Radića, prvaka HSS-a, te skorog uvođenja tzv. šestojanuarske diktature 1929., zagrebački časopis Nova Europa od 26. siječnja 1929. donosi izjavu „Novo stanje". Potpisnici izjave bili su, među ostalima, čuveni odvjetnik dr. Ivo Politeo, dr. Milan Čurčin (glavni urednik Nove Europe) i Meštrović. Zbog izjave koja je izražavala gnušanje nad uvođenjem diktature taj je broj bio zabranjen.
Branio je Radića
Ivan Meštrović i dalje je bio pristalica ideje zajedničke Jugoslavije, ali zasnovane na demokratskim i za sve narode ravnopravnim načelima. Bio je razočaran i revoltiran tek zbog autoritativnih režimskih postupaka protiv demokratskih načela. Nedugo zatim uslijedio je kraljev poziv na razgovor i moguća izrada njegove biste. Meštrović je na nagovor prijatelja, a poglavito Trumbića prihvatio taj poziv.
Kralj ga je srdačno primio, ali i negodovao na račun Čurčina, na što mu je on replicirao da su to potpisali on i drugi, a ne samo Čurčin. "Neka, ovaj put je izabrao dobro društvo, ali, ako se ne urazumi, ništa mu neće pomoći."
Kralj je tada pokrenuo i pitanje pogibije Stjepana Radića. "Mislite li, Veličanstvo, na ubojstvo pokojnoga Radića? Ja mislim da ste Radićevim ubojstvom veću bitku izgubili nego što ste s Kumanovskom dobili". Zanimljiv je Meštrovićev odnos prema Stjepanu Radiću. S Radićem se susreo svega tri puta, a upoznao ga je preko Ante Trumbića.
Radića je branio kod prvog predsjednika Čehoslovačke Tomaša Masaryka, koji nije podnosio Pašića, a još više Stjepana Radića i njegovu suprugu Čehinju. Branio ga je i u New Yorku od srpskih poslanika, kad je Meštrovićevu stranu podržao i čuveni američki znanstvenik srpskog podrijetla Mihailo Pupin. Cijenio je i golemu podršku koju je Radić uživao među hrvatskim seljačkim masama, pa i među građanstvom. Ali ga nije volio zbog njegovih demagoških govora i zbog rječnika koji je počesto više priličio nekom seoskom krčmaru nego političaru i narodnom prvaku.
>> Više se družio s Trumbićem i Supilom nego bavio umjetnošću
>> Umjetnik koji se posebnom strašću bavio i politikom
