Iza Anje Mihaljević (31) su 34 operacije i amputacija noge. Uvijek nasmijana i pozitivna mlada djevojka koja se bavi marketingom te u slobodno vrijeme piše i kolumnu za jedan lifestyle portal ispričala je svoju priču za Večernji list, ali i odakle nalazi inspiraciju.
– Rođena sam bez lisne kosti i s deformacijom stopala. Prošla sam 33 operacije, a zadnja operacija, 34., je bila prije deset godina gdje su mi amputirali potkoljenicu. Od onda imam protezu i zapravo mi se život promijenio na bolje potpuno i puno je ljudi to zapravo čudno za čuti, to da sam bez noge i da mi je život zapravo zaista se poboljšao, i kvaliteta i sve, ali eto, u mom slučaju je tako – ispričala nam je predsjednica Udruge za inkluziju osoba s invaliditetom Mogu sve te članica odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog paraolimpijskog odbora.
Kako se Anja nosi s komentarom, tko joj je inspiracija i kako je sve to prebrodila pogledajte u videu:
Operacije su započele kada je imala 5 godina, a stale kada je bila u 8. razredu osnovne škole. Tada su neko vrijeme stali sa svim liječenjem. Kao dijete, nije imala nikakvu inspiraciju, nego je, kako sama kaže, išla iz dana u dan.
– Imam sreće što je svo osoblje na Šalati bilo divno prema nama i medicinske sestre, liječnici, psiholozi, mama je bila sa mnom i baka svaki dan kao i obitelj, ali za mene su zapravo to sve nekakva lijepa sjećanja i to je bilo moje djetinjstvo zapravo. A ova posljednja operacija, mislim naravno da je ona ostavila traume za sobom jer amputacija noge je trauma i za tijelo i za um, ali znala sam zapravo da će mi život biti puno bolji nakon toga, što su mi i liječnici rekli – otkrila je.
I brzo se tako ispostavilo jer je već tri tjedna nakon što je dobila protezu hodala bez štaka i ravno što se, kako kaže, prije nikad nije dogodilo. I to joj je bio sam poticaj kad je vidjela zapravo da može hodati i kretati se kao svaka recimo zdrava osoba. Iako joj je život postao bolji nakon posljednje operacije, susrela se i s nekim negativnim komentarima i neugodnim situacijama vezanim za invaliditet.
– Ja sam uvijek bila nekako okružena dobrim ljudima, pozitivnim koji su mi uvijek bili podrška tako da od mojih bližnjih ljudi i ljudi koji me znaju nisu bili nikakvi negativni komentari, ali generalno, mislim živimo u društvu gdje je sve drugačije čudno i gdje ljudi nažalost imaju komentare za sve. Nebitno o fizičkom izgledu, dal netko ima klempave uši, dal netko nosi naočale, ima krive zube, pogotovo ako netko nema nogu tako da je zapravo problem u ljudima koji se ponašaju vrlo, pa čak ću reći bezobrazno gdje recimo sam se susretala da hodam gradom ili sam u tramvaju i ljudi spuste glavu da bi pogledali moju protezu. Znači, to je apsolutno neprimjereno u svim situacijama, ja nemam ništa protiv da meni netko dođe i pita joj oprosti, jel mi možeš reći, ne znam, možda netko ima nekog bližnjeg tko je u sličnoj situaciji, mislim bavim se time čime se bavim i novinarka sam i imam udrugu i puno pričam na društvenim mrežama o cijeloj situaciji tako da, vrlo sam otvorena po tom pitanju i nikad neću nikome reći ne – ispričala je.
Ipak, ne dopušta da je te neugodne situacije smetaju niti da je invaliditet sprječava u ostvarivanju svojih ciljeva. Inspiraciju za svoju borbu pronalazi u svim jakim ženama koje vode svoje bitke:
– Meni su inspiracija sve jake žene jer mislim da svaki čovjek vodi svoje bitke, znači nebitno dal ima invaliditet ili nema i puno tog se uvijek skriva iza osobe i iza četiri zida i zatvorenih vrata tako da zapravo svaka osoba koja je prošla nešto u životu i koja se izborila za sebe i za svoja prava i radi na sebi, meni su one inspiracija. –
I sama je inspiracija drugim osobama te su joj se mnogi javili na društvenim mrežama, bilo da saznaju više informacija o samoj dijagnozi ili da pitaju za savjet o nošenju s takvom situacijom.
– Pa dosta mi se ljudi javlja, ali primaran razlog je taj što kod nas nažalost nema dovoljno dostupnih informacija o dijagnozi, o tome što te čeka nakon operacije. Mene pitaju ljudi od mladih do starih osnovne informacije, tipa imaju li pravo na protezu. To su stvari koje tebi treba reći liječnik, koje ti trebaš saznati u bolnici, znači mi tu moramo krenuti od tih temeljnih stvari – objasnila je pa dodala:
– Meni je uvijek drago da mi se netko javi, da mogu nekome pomoći. Puno ljudi sam upoznala s kojima sam se čula što preko udruge, što preko Instagrama. Sjeli smo na kavu, popričali smo tako da znam da je ljudima pomoglo nekakvo moje iskustvo i upoznala sam neke mame koje sad imaju malu djecu od dvije, tri, pet godina koje imaju nekakvu sličnu dijagnozu mojoj i onda kad su vidjeli zapravo da život nije stao i sve što sam napravila čak i usprkos amputaciji, njima je to značilo jer nažalost, nas je malo s ovakvom mojom dijagnozom u Hrvatskoj, možda sad svega 40-ak. –
I za sve osobe koje se nalaze u sličnoj situaciji ima poruku:
– Nikad ne treba odustati. Bit će teško, bit će dana kad se nećeš htjeti ustati iz kreveta, bit će dana kad će ti biti fenomenalno, kad napraviš mali korak, ali važno je ne odustati i važno je uvijek si postaviti neki cilj i to ja radim. Znači postavim si cilj, napravim ga. Idem do drugog cilja, napravim ga. Nekad mi treba više, nekad manje do njega. Ponekad to traje godinama, ali bitno je da se on ostvari. Tako da samo treba biti uporan i raditi puno na sebi i mentalno raditi na sebi i fizički. Jednostavno, vjerovati da možeš sve. – rekla je Anja.
