Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Žensku solidarnost ne može uništiti mačistička strahovlada

Roman "Mljekar" Anne Burns za kojeg je 2018. osvojila nagradu Booker objavljen je u izdanju Naklade Ljevak.
25. veljače 2021. u 11:45 0 komentara 96 prikaza
Foto: Ray Tang/XINHUA/PIXSELL

Slučaj je htio da na hrvatski jezik prije budu prevedene knjige dviju dobitnica Bookerove nagrade za 2019. godinu – roman Bernardine Evaristo “Djevojka, žena, drugo” i Margaret Atwood “Svjedočanstva” – nego roman “Mljekar” Anne Burns, koji joj je donio Bookera 2018. Sva tri romana slične su tematike. U njihovu je epicentru odnos društva, ponajprije muškaraca prema ženama i ženstvu, bilo tijekom stoljeća, bilo u najnovije doba koje se trudi ukloniti razlike između spolova i rodova, između muških i ženskih principa, spolnih i rodnih predrasuda... I dok je iskusna Atwood pribjegla svojoj već uhodanoj distopiji, a Evaristo opisala žene koje su dvostruko obilježene, i kao žene i kao tamnopute žene, Anna Burns odlučila je minuciozno opisati konkretnu povijesnu situaciju u kojoj su žene i žrtve i svojevrsne junakinje.

ljubav oko svijeta U nekim krajevima svijeta zbog ljubavi vas mogu osuditi na smrt, dok drugi za nju nemaju ni ime

U svom “Mljekaru”, koji je na hrvatski preveo Igor Buljan (nije imao lak zadatak), uredila Nada Brnardić, a objavila Naklada Ljevak, nije imenovala mjesto ni državu radnje, ali je, i ne samo zbog njena sjevernoirskog podrijetla, svima jasno da je riječ o Sjevernoj Irskoj u kojoj 1970-ih bukti poznati, danas prilično prigušen sukob. Anna Burns, poput Fernanda Aramburua u njegovoj baskijskoj “Patriji”, zorno nam opisuje svu brutalnost u kojoj žive pripadnici nacionalnih i vjerskih strogo odvojenih zajednica u gradu koji bi mogao biti Belfast. U takvim gradovima točno se zna tko se gdje i kada može kretati, kakvi se filmovi smiju gledati, kojim se imenima smiju nazivati djeca, s kime se mladi ljudi mogu upustiti u seksualne odnose i brak... Zna se i kako se pomažu svoje paravojne snage, kako se bori protiv strane vojne sile, a čak se i u slučaju težih bolesti i ozljeda ne smije ići u službene bolnice koje su pod kontrolom suprotne strane. To je Europa sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Aparthejd u najgorem mogućem obliku. Rasizam na stotu. I u takvom kolopletu mržnje i osvete, manipulacije i sirovih muško-ženskih strasti i financijskih interesa živi naša junakinja, osamnaestogodišnja tek propupala djevojka kojoj autorica nije podarila ni ime.

Živi u brojnoj obitelji (gotovo sve su obitelji brojne, s desetero djece) bez oca, s mlađim sestrama i majkom koja se nije udala za ljubav svog života pa tek u zrelim pedesetima doživljava ljubavnu ekstazu s muškarcem u kojeg je zaljubljena cijeli život. Ima naša junakinja i stariju braću i sestre kojih je iz dana u dan sve manje jer ih ili zajednica otjera zbog pogrešnih ljubavnih odabira ili odlaze sami jer ne mogu živjeti u nehumanom getu ili stradavaju zbog stalnih terorističkih napada u kojima svi napadaju sve i tako u krug. Na djevojku koja hodajući opasnim ulicama voli čitati knjige, što neizmjerno ljuti njezine pravovjerne sugrađane te dobiva status neprilične osobe, još k tome ženskog roda, svoje muško oko baca istaknuti buntovnik kojeg svi zovu Mljekar iako on s mljekarstvom nema veze. Mljekar kojeg uporno žele onesposobiti jake snage strane države (čitaj britanski vojnici) ima ženu i djecu, ali on poput nekog šeika želi posjedovati i mladu djevojku kojoj se udvara na distanci, gotovo gospodski, ali uporno i autoritativno. Iako ona ima dečka, zanesenog automehaničara (ispostavit će se biseksualne seksualne prirode) i odbija gotovo svaki oprezni pokušaj Mljekara za bližim kontaktom, s vremenom se između nje i Mljekara razvija latentna privlačnost. I baš kad prvi put pokorno uđe u Mljekarev kombi i tako prizna da je na rubu popuštanja, taj isti Mljekar postaje žrtva državnog nasilja. Odjednom se njeno mjesto u društvu drastično mijenja. Od povlaštene izabranice moćnog heroja postaje idealna žrtva za muškarce čiji su testosteroni podivljali zbog Mljekarova fizičkog odlaska, a time i odlaska jake muške konkurencije. Ali od silovanja spašava je baš ženska solidarnost koju nije uspjela uništiti ni slijepa mačistička strahovlada koju ne može pobijediti nadmoćno britansko oružje, ali mogu prave vladarice svakog društva: žene, majke, kraljice. 

Dario Almesberger
Stručnjak za obnovu otkrio koja bi zagrebačka bolnica izdržala jači potres: Sve druge bi se srušile
Boris Miletić
INTERVJU
„Čovjek koji prestane biti čovjek, izgubio je smisao“
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.