Dvije godine nakon bestselera “Kako ostati bez domovine”, svjetski poznata turska spisateljica i politička komentatorica mnogih uglednih svjetskih medija Ece Temelkuran objavila je novu knjigu pod naslovom “Zajedno” s podnaslovom “10 odabira za bolje sada”. Knjiga je gotovo istovremeno objavljena na engleskom, na kojem je i napisana, i na hrvatskom, u prijevodu Ljiljane Novković, u izdanju Naklade Ljevak. Autorica će je u Zagrebu, gdje posljednjih godina i živi, predstaviti u petak 28. svibnja u 18.30 satiu kinu Urania na Zagreb Book Festivalu, a njezin će se nastup prenositi i na YouTube kanalu festivala.
Njeni izdavači je, kako sama kaže, vole predstavljati kao mislioca ili političkog mislioca. No, čak i kada je u Turskoj radila kao novinarka, Ece Temelkuran se u prvom redu smatrala jednostavno piscem, što je kasnije potvrdila i romanima “Zvuk banana” i “Žene koje pušu u čvorove”, a njen izrazit dar i sklonost pripovijedanju dolazi do izražaja i u njenim knjigama iz žanra publicistike, pa tako i u ovoj najnovijoj koju smo imali priliku među prvima pročitati na hrvatskom.
Kako biste sami predstavili svoju novu knjigu i kojem žanru ona pripada?
Matthew Taylor iz Kraljevskog društva umjetnosti (Royal Society of Arts) nazvao ju je knjigom treniranja političke pažnje (political mindfulness). Pomislila sam, ok, može se čitati i tako, ali “mindfulness” je nešto danas toliko popularno da je već postalo pomalo jeftino i čini mi se da umanjuje vrijednost knjige. Napisati knjigu je jedno, a opisati o čemu je ona zapravo nešto sasvim drugo, a ja nisam ni pomišljala na to da ću sama to morati činiti. Ako već moram, rekla bih da je to neka vrsta osobnog vodiča u vremenu u kojem se postojeći sistem raspada, dok novi još nije nastao, a mi lutamo naokolo ne znajući što da radimo, mislimo i osjećamo u ovom dobu zbrke, straha, tjeskobe i stanja političke dezorijentiranosti, nepostojanja jasnog smjera. Nakon što je knjiga “Kako ostati bez domovine” objavljena u više zemalja na sedam jezika ljudi su me počeli pitati što da rade i kako da se odupru onome o čemu u njoj pišem. Politički odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan: organizirajte se i ustanite protiv fašizma, protiv desnog populizma, protiv zla banalnosti, kako ja to nazivam. Ali, onda se postavlja pitanje motivacije, zašto da ljudi to rade, zašto da se organiziraju, zašto da izlaze na ulice i protestiraju? Osjetila sam da ljudima nedostaje razlog u ovom vremenu cinizma koji truje duše čak i nas koji o sebi razmišljamo kao o progresivcima. U ljudima postoji sumnja vjeruju li doista potpuno u ono što govore, sumnja u to je li bolji svijet od ovog uopće moguć? Zato bih, ako već moram, ovu knjigu opisala kao talisman za dušu u 21. stoljeću i kardiomasažu riječima koje su upućene ljudskom srcu.
Kao jedan od svojih omiljenih kutaka u Zagrebu opisujete poštu u Martićevoj ulici gdje postoji štand s raznovrsnim knjigama, od kuharica, preko ljubavnih romana do molitvenika, koje ste vi razvrstali u kategorije “jedi, voli, moli”. Kamo biste stavili svoju knjigu?
Haha, odlično pitanje. Dala bih je gospođi koja tamo prodaje knjige neka ona sama odluči. Ova je knjiga pomalo namijenjena i onim ljudima koji uopće nisu zainteresirani za politiku niti u nju vjeruju. Takvih ljudi koji o politici misle samo kao o gomili lažljivaca potpuno odvojenih od nas ostalih jako je puno. Oni misle da sve te laži i sve odluke koje se donose u političkoj sferi ni na koji način ne utječu na njihove živote vjerujući da se njihovi životi događaju negdje potpuno izvan politike. Ova je knjiga je pomalo i za te ljude zato što su oni zapravo ti o kojima ovise povijesne prekretnice i promjene smjera, a ne o nama koji pišemo po internetu i razgovaramo jedni s drugima u sobama punim jeke. Nećemo mi promijeniti svijet, nego oni.
“Odaberite nadu umjesto vjere”, “Odaberite cijelu stvarnost” i tako sve do “Odaberite biti zajedno”, naslovi deset poglavlja knjige pomalo podsjećaju na Deset zapovijedi. Je li vam to bila namjera?
Dok sam se izluđivala traženjem naslova, vrtjela mi se po glavi, makar više kao šala, ideja da knjigu nazovem “Deset zapovijedi za 21. stoljeće”, ali onda sam ipak zaključila da bi to zvučalo malo preambiciozno. (smijeh)
Knjiga pomalo podsjeća i na popularni “self-help” žanr, u kojoj ljudi baš i ne očekuju tako teške i ozbiljne teme kao što je kolaps postojećeg svjetskog poretka. Jeste li je možda namjerno tako zamaskirali?
Da, često me pitaju je li to knjiga iz žanra samopomoći, a ja odgovaram da mi ni najmanje ne smeta ako ikome pomogne. (smijeh) U svakom slučaju htjela sam da knjiga ostavlja dojam radosti jer bi politika i razmišljanje o svijetu i ljudskoj vrsti trebali biti nešto ispunjeno radošću, a ne uzvišeno svečanim frazama. Svi mi moramo se neprestano podsjećati na životnu radost koju nam je postojeći sistem oduzeo, pogotovo sada za vrijeme pandemije. Izgubili smo radost življenja koja je tako važna. U isto vrijeme su riječi kao što su radost, nada, vjera pale u krive ruke koje su ih monopolizirale. Kad sam o tome razgovarala s dvojicom prijatelja u Bruxellesu, jedan mi je rekao da ga riječ radost (joy) podsjeća na pornografiju, a drugi na evangelističke propovjednike. Očito imamo problem. A ja sam im pokušavala objasniti radost dostojanstva. Isto tako monopol nad riječju ljubav ima s jedne strane kršćanstvo, a s druge popularna kultura. To su stvari o kojima moramo govoriti mi koji pokušavamo zamisliti bolje politike. Ne smijemo se bojati toga da nas smatraju naivcima koji dolaze iz zemlje jednoroga. Znam da je to prilično ambiciozno kada jedna osoba pokušava te riječi oteti od takvih monopolista, ali moramo razmišljati o tome jer živimo u vremenu u kojem su emocije krajnje dominantne u politici i odbijanje emocija i njihove dominantne uloge u današnjim politikama nije način na koji ćemo izaći iz tog ludila.
U knjizi opisujete kako ste postali “sekularna kuma” jednom djetetu, kojem je knjiga i posvećena, na “sekularnom krštenju”. Odakle ta ideja o sekularnim ritualima? Smatrate li da rituali, nalik vjerskima, nedostaju sekularnom racionalnom svijetu?
Da, sekularni svijet zazire od rituala i zato što su oni često opasne stvari koje na ljude imaju totalitaristički i uniformirajući učinak. Oduvijek smatram da nam nedostaju takvi svjetovni rituali koji u stvarnosti postaju kanal za emocije i zbližavanje kolektiva u zajedničkim nastojanjima i ciljevima. Zašto ne bismo smišljali takve sekularne ceremonije? Često sam o tome razmišljala na sprovodima, osobito u Turskoj, jer znam mnogo ljudi koji nisu vjernici, a ipak odabiru vjerske islamske pogrebne ceremonije.
Slično je i kod nas s kršćanskim obredima...
Da, i meni je to vrlo zanimljivo. Ako je čovjek živio u skladu s nekim drugim, a ne vjerskim principima, mislim da bi trebao biti u stanju tako i umrijeti i biti ispraćen. Naravno, postojali su i prije razni svjetovni rituali, a vi koji ste živjeli u socijalizmu to vrlo dobro znate. Ali, rituali na koje ja mislim i kako ih ja shvaćam označavaju hrabrost da se ljudi usude sami sebi i jedni drugima nešto obećati. Mislim na čvrste ljudske veze koje tako nastaju i razmišljam o tome kako one i u političkom smislu mogu mijenjati svijet.
Što se od objave knjige “Kako ostati bez domovine” 2019. dogodilo u Turskoj i između vas i vaše domovine?
Kao i u nekim drugim zemljama poput Indije ili Brazila, u Turskoj je pandemija poslužila kao katalizator koji je jasno upozorio na zlo u samom sistemu i vlasti. Mislim da je od početka pandemije mnogo većem broju ljudi nego prije postalo jasno da imamo vladu i čitav sustav kojem na prvom mjestu nije opće dobro svih građana, nego samo njihov vlastiti interes. Mislim da je to najvažnije što se dogodilo u protekle dvije godine. Također, za mene je vrlo bolna činjenica da “Kako ostati bez domovine” nije objavljena na turskom. Njeno objavljivanje u Turskoj bi meni, ali što je još važnije mnogim drugim ljudima donijelo mnogo nevolja i zato sam skupa sa svojim izdavačem odlučila da to ne učinimo.
I niste u međuvremenu bili u Turskoj?
Nisam niti planiram.
A kakav imate odnos s Hrvatskom, vašom, ako je tako smijem nazvati, sada drugom domovinom?
Baš sam neki dan razgovarala s prijateljem koji je također zbog političkih razloga morao napustiti Tursku. On živi u Walesu i pitao me je kako mi je ovdje u Hrvatskoj. Rekla sam mu kako znam imena samo dviju ulica u Zagrebu i desetak riječi hrvatskog, dok on već dobro govori velški i osjeća se tamo kao lokalac. Ja se nikada u Zagrebu nisam uspjela na taj način smjestiti jer mi je to uvijek izgledalo kao nešto privremeno, kao mjesto s kojeg ću otići nekamo drugamo. Ali, onda sam se zapitala koliko imena ulica znam u Istanbulu, ili u mom rodnom Izmiru, i shvatila da ih je vrlo malo. Nikada se nigdje zapravo nisam osjećala kao lokalac i prema svim svojim prethodnim domovima u kojima sam živjela osjećala sam tu istu privremenost. Vjerojatno je to i stvar mog karaktera. Oduvijek sam osjećala da sam, jednom napustivši svoju zemlju, domovinu pronašla u svom pisanju. A onda sam baš neki dan pročitala kako je to isto jednom napisao Adorno i shvatila da to ne može biti puka koincidencija. To su osjećali mnogi ljudi koji su pisali u egzilu, a da i ne govorim kako je već i književnost sama po sebi jedna vrsta egzila. Ali, mislim da postoji nešto slično između današnjice i vremena Drugoga svjetskog rata, samo što je fašizam tada nastupao u čizmama i uniformama, a danas dolazi s fašističkim vođama smiješnih frizura koji se ponašaju gotovo kao zabavljači. Ono što mi se čini vrlo slično između onog i ovog našeg vremena jest sve češće postavljanje pitanja zašto u svijetu ima toliko mnogo zla i je li ljudska vrsta sama po sebi zapravo zla. U smislu intelektualne povijesti vidim ponavljanje vremena u kojem su manifestacije zla proizvele mislioce kao što su bili Sigmund Freud, Hannah Arendt, Theodor Adorno, Walter Benjamin i njima slični. I mi ćemo si u bliskoj budućnosti postavljati slična pitanja nakon suočavanja s tolikim najgorim predstavnicima ljudske vrste putem društvenih mreža, medija, politike, društvenog života općenito. Najvažnije pitanje će biti zašto i odakle toliko zla? I to je jedan od razloga zašto sam napisala ovu knjigu, da kažem da zlo nije sve što nas okružuje i da ga nema baš toliko kako nam se nekad čini.
U svijetu je već i prije vladala velika politička i ideološka konfuzija i komešanje. Kako je na sve to djelovala pandemija?
Zaista ne volim razgovarati o pandemiji, najprije zato što me to čini depresivnom kad pomislim na sva uskraćena putovanja i zagrljaje s dragim ljudima. A onda i zato što je tu riječ o tragediji kojoj nedostaje drama. To je mlaka tragedija, gotovo smiješna i toliko banalna da uopće neće ostati zabilježena u ljudskoj povijesti, kao što je gotovo zaboravljena i španjolska gripa koja je pobila više ljudi nego cijeli Drugi svjetski rat. Svejedno se o Drugome svjetskom ratu neprestano snimaju novi i novi dokumentarni filmovi, a o španjolskoj gripi sam do sada vidjela samo jedan, i to nakon što je počela ova pandemija. Ali, o tome postoje dvije kontradiktorne ideje. Prva je da ćemo se vratiti na normalno, a druga je da više nikad ništa neće biti normalno kao prije. A o ovom “novom normalnom” ljudi imaju niz apokaliptičkih ideja. Ja mislim da se neće dogoditi ni jedno ni drugo. Ja mislim da će sve biti normalno, ali drukčije i zapravo normalnije od onog starog normalnog. Posljednja godina je bila toliko zbunjujuća da su ljudi već i zaboravili kako je izgledalo to staro normalno. Pa to je bilo vrijeme u kojem smo mislili da se nalazimo na rubu trećega svjetskog rata. Naravno da su ljudi sada nostalgični prema tom starom normalnom, pa zaboravljaju da ono baš i nije bilo tako lijepo. A ako mene pitate, čovječanstvo se zapravo sasvim dobro drži u pandemiji. Mene ispunjava nadom to što se ljudska vrsta čak i u posvemašnjoj zbrci ipak drži svog dostojanstva, čini dobre izbore i ja mislim da ćemo nakon pandemije biti bolji.
Govoreći o ideološkoj konfuziji, primjećujete li kako je stav i mišljenje prema pandemiji i mjerama koje se poduzimaju postala nova crte podjele među ljudima?
Svakako. To se događa na više razina. Jedna je ona na kojoj se ljude zbunjuje raznim teorijama urota, a druga je ona na kojoj države, kada ljudi postanu dovoljno prestrašeni, posežu za totalitarističkim sredstvima i alatima da bi ih podčinile i tlačile. Tako je bilo u Turskoj, gdje je apsolutno sve bilo zabranjeno, osim odlaska na posao, dok je vladajućoj stranci i gospodinu Erdoğanu bilo dopušteno sve, pa i organiziranje masovnih političkih događaja u gotovo svim gradovima, pri čemu su se ponosili što su svi ti skupovi u zatvorenom bila masovno posjećeni bez obzira na to što bi se svaki grad nakon toga našao u epidemiološki crvenoj zoni. Oni to koriste na razne načine koji predstavljaju ponižavajuće ruganje zdravom razumu. I to smo mogli vidjeti da se događa baš u svakoj zemlji koja ima nekog svog Erdoğana.
Može li se uopće ijednoj državi vjerovati da joj je upravo sada opće dobro, zdravlje i dobrobit svakog građanina postalo prioritet?
To nepovjerenje je upravo dokaz koliko su institucije urušene i kako je opće nepovjerenje u njih postalo uobičajeno, prihvaćeno i normalno. To je samo dokaz više da se nalazimo u vremenu općeg kolapsa u kojem smo jednostavno prepušteni sami sebi, a takvo stanje je zastrašujuće jer može dovesti do onog što je čovjek čovjeku vuk. Upravo zato sam svoju knjigu nazvala “Zajedno” jer nam treba zajedništvo u vremenu kada se zbog urušavanja političkih institucija razara i samo tkivo društva zbog svih polarizacija, tjeskoba i strahova.
Vi pišete o onom starom “jedan svijet, jedna borba”, a ljudi i dalje nikako da se okupe oko zajedničkog cilja...
Taj zajednički cilj trebao bi nam u prvom redu biti očuvanje planeta. Ali, da budem potpuno iskrena, nema tog cilja zbog kojeg bih vjerovala da je moguć dijalog s fašistima. Ljudi koji dijele ljudske vrijednosti se moraju okupiti i ujediniti. Koliko god to zvučalo apokaliptički, mi se doista nalazimo u točci kada nam treba takvo zajedništvo naspram svih identitetskih, ideoloških i frakcijskih različitosti i podjela.
Vrlo važnim čini mi se i vaše upozorenje da svi moramo razumjeti ekonomiju.
I ja se sama s tim još uvijek mučim, jer sve to zvuči vrlo apstraktno, a ja ionako baš nikad nisam imala osjećaj za novac. Doista se trudim i pročitala sam svih tisuću stranica nove Pikettyjeve knjige, ali još uvijek ne mogu reći da sve razumijem. Ali to je nešto o čemu definitivno moramo razmišljati i nastojati razumjeti kako svijet funkcionira. Nas su lijeve progresivce stvarni gospodari svijeta i života odgurnuli u stranu, u sferu u kojoj se bavimo samo kulturnom kritikom i analizom različitih narativa. Mi se sami moramo izboriti za svoje mjesto među silama koje u stvarnosti dominiraju svijetom i našim životima.
Među takvim silama i pojedincima vrlo je popularna knjiga “Faktologija” Hansa Roslinga u kojoj se kao argument da je svijet puno bolji nego što nam se čini navodi da stotine tisuća ljudi gotovo svakog dana izlazi iz krajnjeg siromaštva jer više ne zarađuju dva, nego četiri ili “čak” osam dolara dnevno. Što mislite o tome?
Odličan način da se opravda i brani postojeće stanje, zar ne? Naravno da je svijet bolji nego što je bio, ali to je i bio cilj ideje napretka, zar ne? Isto tako je činjenica da je svijet mogao biti i puno bolji i da bi mnogo manje ljudi trebalo ginuti i umirati.
U vrijeme sve dominantnije uloge društvenih mreža čini mi se također vrlo važnim poglavlje “Izabrati pažnju umjesto gnjeva”.
Bijes je postao sirovina, roba koju masovno proizvodimo, a od koje nitko nema nikakve koristi ni zarade, osim vlasnika društvenih mreža i medijskih kompanija koji iz toga izvlače velik profit. Kada je bijes roba koja se prodaje i kupuje, on postaje prebanalan i ne predstavlja nikakvu osnovu za bilo kakvu političku promjenu. Puko izlijevanje bijesa ništa ne mijenja nabolje, a čini štetu jer stvara kod ljudi iluziju da protestiraju i da nešto mijenjaju. Takvo izlijevanje bijesa je postalo dio cijelog sistema, očito poželjan, jer inače bi bilo zabranjeno ili bi izazivalo neku reakciju, makar pokušaj da ga se suzbije.
Važna su vam tema aktivistički pokreti i njihove šanse da kao organizirane snage počnu preuzimati političke institucije. Jeste li pratili zagrebačke lokalne izbore i jesu li vam poznati rezultati prvog kruga?
Poznati su mi i zapravo sam jako sretna zbog njih jer mislim da potvrđuju moj stav. Ono što je Zagreb pokazao glasajući za Tomislava Tomaševića i Možemo! već se dogodilo u Turskoj u Istanbulu, Ankari i Izmiru. Vidjela sam takvo organiziranje ljudi oko temeljnog principa međusobnog pomaganja i u ovo vrijeme pandemije u više svjetskih gradova, kao što su već i ranije rezultati lokalnih izbora u metropolama kao što su Budimpešta ili London pokazali otpor prema prevladavajućim populističkim politikama. Još 2003. godine na velikom ljevičarskom Društvenom forumu u brazilskom gradu Porto Alegreu raspravljali smo o tome kako će lokalna politika postati nova fronta naprednih politika. Sada napokon vidimo kako se to ostvaruje i mislim da će se u budućnosti događati sve više i češće. A ja sada u Zagrebu imam i prijateljicu političarku, nakon što je Miljenka Buljević, koja vodi knjižaru Booksa, pobijedila na izborima za lokalno vijeće. (smijeh)
U drugom krugu na drugoj je strani Domovinski pokret...
Da, nešto u stilu “učinimo Zagreb opet velikim”. (smijeh)
Što kažete na njihovu kampanju koja dovodi Tomaševića u vezu sa Sorosom i njegovim novcem?
O, moj Bože! To je tako tipično, osobito za cijelu istočnu Europu, pa i za Tursku. Gdje god se pojavi strah od lijeve i napredne politike, odmah se izmišlja i u igru ubacuje Sorosev duh. Ne znam samo koga će izmišljati kad jednom Soros umre. Uoči prvog kruga izbora u Zagrebu vidjela sam čovjeka koji se uokolo vozio s biciklom za koji je bio pričvršćen mali Tomaševićev plakat i baš sam pomislila koliko mora da je ta stranka siromašna. Stoga samo mogu reći da im Soros očito baš i ne daje dovoljno novca. (smijeh) Također, opažam da je i politika izgubila povjerenje u ljude. I kad onda ti ljudi zaista naprave nešto, politički establišment ne želi u to povjerovati, nego traži skrivene uzroke, razloge i financijere.
Jeste li optimistični u pogledu šansi takvih pokreta da iznutra transformiraju postojeće političke institucije?
Ne bih sebe nazvala optimistom u pogledu ičega. Ali, vidim da se takve stvari događaju i čini mi se da je to jedini izlaz iz trenutačne krize sistema političke reprezentacije. Usuđujem se reći da će doći do reforme cijelog političkog establišmenta kada takvi “opozicijski gradovi” postanu dovoljno snažni na nacionalnoj i međunarodnoj razini. To nije optimizam, nego stvarnost koju promatram i pravi izlaz iz ove situacije.
Vaša će knjiga na tolikim jezicima biti i lijepa promocija Hrvatske i Zagreba koje često spominjete...
Doista promoviram Hrvatsku na različite načine i evo sada ću vama prvom reći da sam, budući da neću moći putovati u London na predstavljanja i potpisivanja knjige, kupila sto razglednica Zagreba, onih najkičastijih, i poslala ih sa svojim potpisom u London tako da ih dobije stotinu mojih engleskih čitatelja.
Kako inače nemogućnost putovanja utječe na vaše pisanje, prepuno doživljaja i priča ljudi sa svih strana svijeta?
O tome puno razmišljam i ponekad pomislim da sam se zapravo već dovoljno naputovala u životu. Ali, putovanja i susresti s najrazličitijim ljudima uvijek su bili vrlo važan izvor i inspiracija mom spisateljskom radu. To mi nedostaje. Zato sam i počela razmišljati o tome kako bih se doista trebala na neki način više skrasiti u Zagrebu, uklopiti, početi učiti jezik, susretati i upoznavati više ljudi. Možda će to postati moj novi životni smjer. Zato sam i već odlučila da ću, ako pobijedi na izborima, zatražiti intervju s Tomislavom Tomaševićem.
I gdje biste ga objavili?
Svakako bih ga ponudila Guardianu. Ali, čekam da najprije završe izbori pa ću se tek onda obratiti gospodinu Tomaševiću.
Da to ostavimo na kraju razgovora kao javnu najavu poziva?
Može. (smijeh)
Interesantni su ti razni kao lijevi "mislioci", fašizam je izrastao iz radikalnih lijevih ideja, a sama propaganda ljevičara je čisti populizam, aktivizam raznih eko udruga je redovito radikalnih ideja koje liče upravo na radikalne lijevičare i često potiču i na nasilne aktivnosti. Svako mišljenje većine osuđuje se kao nacionalizam ili fašizam. Sve mi je to čudno i ne razumijem ih pa zato nemaju moju potporu. Zanimljivo je i to da svi ti kao lijevi zapravo radikalni lijevi bore se za socijalnu i besklasnu jednakost ali svi žive kao nekada feudalci a njihovi podložnici ili oni koje žele kao podložnike to moraju plaćati jer eto oni rade za za dobrobit i zaslužuju lagodan život. Rade na način organiziraj radikalnu udrugu ili religiju i živjet ćeš kao apsolutist a prikazivati kao mesija.