Karstologija je znanost o kršu, a Ivo Lučić jedini je karstolog na svijetu koji je imao priliku uzviknuti “Živio dinarski krš!” i dobiti oduševljeni “Živio!” iz grla nekoliko desetaka tisuća ljudi. Vikao sam zdušno i ja na prosvjedu za Liku 5. rujna u Zagrebu, gdje sam prvi put čuo za Ivu Lučića i postao svjestan znanosti o kršu.
Prilika za nadoknađivanje gradiva uskoro mi se ukazala pozivom na festival Krasopis, koji je od 23. do 25. listopada već petu godinu zaredom okupio znanstvenike i umjetnike u kamenom hotelskom selu Balatura u Triblju, ispod velebitskih ogranaka u Vinodolskoj dolini.
Ivo Lučić supokretač je i pola duše festivala posvećenog istraživanju, širem razumijevanju i zaštiti krša i njegovih osjetljivih ekosustava. Druga polovica je spisateljica, pjesnikinja i prevoditeljica Anne-Kathrin Godec, koja sa suprugom Gordanom već osamnaest godina vodi taj jedinstveni književni hotel u vinodolskom kršu, mjesto brojnih umjetničkih radionica, susreta i razgovora.
Počelo je otvaranjem izložbe “Pieces of Landscape” kostrenskog umjetnika i restauratora mozaika Matka Kezelea, koji nadahnuće nalazi u suhozidima i krajolicima Hrvatskog primorja. Slijedio je prvi interdisciplinarni razgovor ovogodišnjeg Krasopisa na temu “Živjeti i stvarati s kršem – Umjetnost kao alat štovanja, divljenja i upoznavanja krajolika”.
Književnike je ove godine zastupao Mladen Blažević sa svojim novim romanom “Aritmija zemlje” (Mozaik knjiga), čija uzbudljiva višeslojna priča, protegnuta kroz epohe, počinje otkrićem klesarije na zidu jedne krške pećine. I jedno i drugo zaista postoji u blizini Blaževićeva istarskog doma.
Zapanjujuća najnovija otkrića o različitim razinama svijesti i inteligencije različitih bioloških sustava, od bakterija do životinja, kojima živi organizmi opažaju svoj okoliš, prilagođavaju mu se i u njega interveniraju, predstavio je biolog Predrag Slijepčević s Odjela za prirodne znanosti Sveučilišta Brunel u Londonu. O krajoliku u političkoj misli i praksi, s osobitim osvrtom na stvaranje akumulacijskog jezera Peruča, govorila je Katarina Kušić, profesorica u Centru za napredne studije – Jugoistočna Europa (CAS SEE) Sveučilišta u Rijeci.
Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Jurić u povodu stogodišnjice rođenja Ivana Illicha (1926. – 2002.) upoznao nas je sa životom, djelom i mišlju tog koliko premalo poznatog toliko silno zanimljivog i aktualnog društvenog filozofa, teologa i povjesničara. Poveznica s općom temom bio je Illichev pojam konvivijalnosti kao vizija društva u kojem tehnologija služi životu umjesto da postane sredstvo dominacije nad čovjekom. Uz to, Jurić je i sam izvrstan pjesnik koji je vikend zaključio s četiri upravo tamo nastale nadahnute pjesme o prirodnim elementima.
Bilo je prilike i za upoznavanje okolice. U Ugrine kraj Bribira pošli smo do spomen-pločom obilježene ruševine rodne kuće Josipa Pančića, a u Grižane u muzej posvećen tamo rođenom Jurju Juliju Kloviću. Taj je posjet bio obogaćen i susretom s osebujnim slikarom Marijanom Mavrićem u njegovu ateljeu. Uz to, osobito kad ga vidite uz portret slavnog minijaturista, Mavrić izgleda kao današnja Klovićeva inkarnacija.
Nama laicima nedjeljno je jutro osobito poučnim učinio niz predavanja koja su održali geografi, hidrogeolozi, podzemni ronioci i speleolozi. Goran Barović sa Sveučilišta Crne Gore u Nikšiću proveo nas je kroz hidrološki sustav rijeke Zete, akumulacijskih jezera Nikšićkog polja, nepredvidivih uvira i izvora te krških ponora koje nisu uspjele začepiti ni svojedobno nasipane tolike količine betona da bi dostajale za podizanje čitavih gradova.
Na slično putovanje kroz podzemne vode Like poveo nas je hidrogeolog iz Hrvatskog geološkog instituta u Zagrebu Andrej Stroj. Naposljetku, biolog, ekolog i profesor na Sveučilištu u Zadru Krešimir Žganec otkrivao nam je čudesa slatkovodnih ekosustava i ogromne, često već i nepopravljive štete koje im je čovjek učinio izgradnjom brana. Na primjer, jeste li znali da slatkovodni sustavi, dakle sve rijeke, jezera, potoci, bare, lokve i močvare, čine manje od jedan posto ukupne Zemljine površine, a da na tom prostoru obitava oko četrdeset posto svih vrsta riba na našem planetu?
Posljednji festivalski blok opravdano je pripao ljudima koji su, kad je riječ o odnosu prema prirodi, naša savjest – aktivistima. O borbi protiv bezobzirnih eksploatacijskih sustava i ljudske nebrige, a za očuvanje bistrih voda Neretve, Bune i Bunice, govorili su nadahnuto Aida Kapetanović i Sead Šašivarević iz BiH, dok su zvijezde završnog okruglog stola bili Martina Brmbolić, Daria Došen, Vjeko Bušić, Nikica Jelić i Vladimir Šulentić iz građanske inicijative “Gospić je naš dom”. Razgovor s tim ljudima koji su pokrenuli, a nadamo se i trajno promijenili Hrvatsku, svima nam je u krvi podigao razinu nade i borbenosti. Baš kao što čisti zrak uskomešan burom podiže razinu crvenih krvnih zrnaca.
I na kraju, ali nipošto najmanje važno, ističem umjetnički vrhunac ovogodišnjeg festivala. Jedinstveno okruženje i po sadržaju jedinstveni festival bili su savršena prigoda i za još jedan susret s jedinstvenim umjetnicima: braćom Teofilović. Taverna Balature, nalik upravo nekoj krškoj pećini, pojačala je dojam da slušamo glasove iz davnina, huk podzemnih rijeka usklađen sa šumom emocijama ubrzanih ljudskih krvotoka i ljubavnim čežnjama i uzdasima uzbib(an)ih pluća. Kada blizanci Ratko i Radiša zatvore oči, rašire ruke i puste svoje glasove, progovara genij naroda s krša, iz davnih vremena kada smo još bili s prirodom u skladu i dosluhu. Od “Visoko drvo lad nema” do “Navali se Šar planina”, bio je to glas iskona koji prožima sve, od neba nad kršem do krškog podzemlja i naših duša i srca u sredini.
Otvori KEKS Pay
