Jedna od prognanih i zaboravljenih riječi u našoj svakodnevici jest, nažalost, veselje. I radost, i ljubav i prijatelji, kad bih sad krenuo nabrajati, zaustavio bih se u osmrtnicama ili tv pregledu novina koje držite u ruci. Upravo veselje jest osjećaj koji me zaokupio čitajući knjigu Gorana Trbuljaka, jednog od nekolicine naših velikih, vrijednih i srećom neuništivih konceptualnih, vizualnih umjetnika. Jasno je da je spektar Trbuljakova djelovanja i nešto širi, no za ovaj tekst tek malo o već spomenutom veselju zbog ove knjige zagonetnog naslova, nedavno objavljene u nakladi Mendarmedije, a promovirane razgovorom s kustosicom Ivanom Hanaček u Cafeu u dvorištu, ovdje u Zagrebu. Na početku knjige Trbuljak se obraća samome sebi, svojevremeno potaknut čitanjem Marka Aurelija, u ovim se poslanicama divno poigrava tom formom i varira razne životne zgode, misli, iskustva u ovom, za mene literarno uzvišenom, a opet nekako ljudski toplom i suvremenom tekstu. On je majstor ironičnog, njegovi su prelasci blagi, intelektualno snažni i prije svega mudro skromni.
U ovim se kratkim sentencama očituje mnogo od njegova umjetničkog i ljudskog svjetonazora, mnogo, ponovit ću, mudre pomirenosti i spremnosti na suživot s najčudnijim stvorovima na zemlji, ljudima. Tako jedna od meni dražih poslanica glasi: Ne nosi odjeću kakvu ne možeš vidjeti na drugima u tramvaju, a odmah zatim: U kuću ne primaj novinare, kustose, studente, kritičare, umjetnike iz inozemstva, glumce ni slične osobe. I tako, od promišljanja svoga mjesta među ljudima, do potrebe za samotnim integritetom kojem ipak svaki ozbiljan umjetnik i ozbiljno teži, Trbuljak nastavlja svoju tekstualnu razmjenu sa suvremenicima, piše pismo Grupi šestorice u kojem im predlaže da bude njihov pridruženi član, ali se obraća i imaginarnim Botaničarima i ostalim prijateljima bilja i umjetnosti. Cecinestpasism iznimna je knjiga umjetnika o umjetnosti, promišljena poput najljepšeg eseja, zaigrana i slobodna poput zen priče, poetična poput pjeva rimskih pjesnika. Gledam te studente umjetničkih akademija, filozofskih fakulteta, te mlade filmaše i slične male divlje horde koje marširaju Cvjetnim trgom, zazivam neki slučaj kad će ih Trbuljakova knjiga uzeti, promijeniti ih.
Poruka iz Gdanjska: U ovoj klaustrofobiji imate pjesnike
I ta radost je zaboravljena riječ, sjećam se svog prvog susreta s pjesnikinjom Dortom Jagić, bilo je to krajem drugog milenija u Lukovdolu, Dorta je upravo primala nagradu Goran za rukopis svoje prve knjige pjesma naslovljen Plahta preko glave. Bilo je sunčano goransko podne, pjesnici su uokolo hodali s kriškama sira s vrganjima koji su dvije vrijedne gospođe spremile za nas, bilo je i svečano i radosno, a tad se pojavila visoka i sramežljiva pjesnikinja, neobična i nezaboravna imena – Dorta. Te godine Vijenac je ponio Zvonimir Mrkonjić, Dorta je uz njegovu finu mediteransku ozbiljnost i mirnoću izgledala kao ushićeni sladoled, čista sreća zbog nagrade i zbog susreta s ostalim pjesnicima. S tom slikom, ja se iskreno i potpuno veselim nagradi koju je u Poljskoj primila, radostan sam jer je netko u tom dalekom Gdanjsku odlučio reći nama u ovoj našoj klaustrofobiji da imamo pjesnike, da imamo ljude koji zaslužuju nagradu upravo za poeziju koja pjeva o slobodi. A kad malo bolje promislim, ne znam nijedan stih koji vrijedi a da istovremeno nije i poziv, upravo na tu, vremešnu, ali zavodljivu – slobodu.
‘Poeta’ arhitekture koja je blagonaklona prema ljudima
A kad je već radost u zraku, valja ne kvariti, treba poći na veliku izložbu o Radovanu Tajderu koja je otvorena u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, a koju je tako minuciozno, upućeno i slojevito priredila Marina Bagarić. Radovan Tajder već skoro tri desetljeća živi u Beču, njegove kuće koje gledamo u nas većinom su starije od toga, no odišu onom zaboravljenom životnom radošću, onom blagonaklonošću prema ljudima. Arhitektura treba služiti, govori nam Tajder. Istina, to služenje je na prvom mjestu, ali ja volim misliti da njegova arhitektura služi na sličan način na koji to čini i poezija, zadovoljava one osnovne, nezaobilazne i drevne potrebe. S tom radosnom misli, pozivam vas na ovu izvanserijsku izložbu, u vremenu ružnih kuća koje se raspadaju, suočimo se s idejama i kućama koje idu prema čovjeku, koje ga u svojoj osnovnoj niti poštuju i vole. Otvorimo oči, budimo slobodni i kako Trbuljak lijepo kaže: Davno si prihvatio činjenicu da postoje geniji i sveci, kao i to da ti to nisi.
>> Transgranična iskustva hrvatskih iseljenika
