Vanda Mikšić prevela je, a MeandarMedia objavila opsežan roman francuskog književnika Georgesa Pereca “Život način uporabe” koji u hrvatskoj leksikografiji uobičajeno nazivaju “Naputak za uporabu života”. Ovo razigrano, neobično i testamentarno prozno djelo nastajalo je desetak godina ili, bolje rečeno, cijeli piščev život i svakako je jedno od djela iz 20. stoljeća koja vrijedi ubrojiti u obveznu lektiru svakog ambicioznijeg ljubitelja književnosti.Kompozicija ovog netipičnog romana podosta je zamršena i sazdana je od više desetaka na mahove čvrsto, a na mahove labavo povezanih priča u kojima pisac realistički ispisuje kroniku jedne građanske zgrade u središtu Pariza, njenih iznimno raznorodnih stanovnika i prostorija.
Perecovi opisi su minuciozni do ludila, a osobito se to odnosi na plastično dočaravanje svih mogućih prostorija te pariške višekatnice u rasponu od soba, blagovaonica i salona, preko kupaonica pa do soba za služinčad, podruma i kotlovnice. A kada se dohvati neke prostorije, Perec se s puno strpljenja baca na ponekad i zamorno nabrajanje svih predmeta koji se u njoj nalaze, nalazeći svakome od njih neku namjenu ili tajnu.Otvoreno se rugajući poetici svakodnevice i izlizanim pravilima građanskog društva, Perec okrutno ismijava građanske rituale, opsjednutost umjetninama i umjetnošću i zapravo direktno i oštro kritizira duhovnu krizu u kojoj se zapadna civilizacija i njezina elita nalaze već desetljećima. Pri tome se koristi brojnim podacima i spoznajama kojima je obilno “nafilao” svoje enciklopedističko štivo, što je literarni postupak koji su očito kopirali i razrađivali brojni njegovi književni sljednici.
Ipak, iz te guste melase svih mogućih i nemogućih činjenica probijaju se iznimno zanimljivi, totalno bizarni likovi kao što je to, na primjer, bogati gospodin Bartlebooth koji je na raznim svjetskim lokacijama cijeli život izrađivao akvarele da bi ih kasnije pretvarao u puzzle, potom vraćao u oblik akvarela i onda nemilosrdno uništavao, pretvarajući ih u prvotnu bjelinu. Stvaranje radi uništenja ionako je ljudski princip od kojega čovječanstvo, unatoč svom napretku, nikako ne odustaje, a to je i tema koja itekako intrigira Perecov slobodarski i peckavi duh.I njegov je roman stoga maštovita i neobuzdana slagalica, a mozaičan je očito bio i autorov život u kojem je autor bio bespogovorno spreman na sve vrste umjetničkog i književnog eksperimentiranja.
I baš u toj slikovitoj i raskošnoj mozaičnosti krije se tajna Perecove popularnosti koju iznova otkrivaju i poštuju njegovi čitatelji iz različitih generacija. Istina, Perecov roman “Život način uporabe” traži posvećenog čitatelja, punog koncentracije, spremnog na ulaganje puno vremena kako bi se došlo do kraja ovog čitateljskog maratona na koji je zapravo nemoguće staviti točku. Pri tome čitatelj treba biti spreman i na autorove brojne izlete u područja koja su egzotična, pa i staromodna i u ovo ushuktalo globalizirano vrijeme više nisu pod svjetlima naše pozornosti jer ih je pregazila diktatura sveprisutne tehnologizacije života. Ipak, baš u toj neprilagođenosti ove žilave i raskošne proze krije se njena opojna i krajnje originalna snaga. Perecov roman “Život način uporabe” doista je poput veličanstvenog literarnog gejzira koji kao da nikada neće presušiti.
