Lani je Marieke Lucas Rijneveld (koja se identificira i kao muškarac i kao žena te koristi rodno neutralnu zamjenicu oni) dospjela na naslovne stranice svjetskog tiska jer je dobio(la) međunarodnog Bookera za romaneskni prvijenac "Večernja nelagoda".
Prvi je put ta nagrada otišla u Nizozemsku i prvi je put ta relativno novija unosna nagrada otišla osobi koja još nije proslavila niti trideseti rođendan. Uslijedili su brojni svjetski prijevodi, pa i onaj na hrvatski jezik (Naklada Ljevak, urednica Nada Brnardić) za koji je zaslužna Svetlana Grubić Samaržija, koja je knjigu prevela s jezika na kojem je izvorno i napisana.
"Večernja nelagoda" izuzetno je mračan roman koji prati maloljetnu, ljubopitljivu i pomalo destruktivnu desetogodišnju Jas. Ona živi na nizozemskoj seoskoj kravljoj farmi uz autoritativne i u osnovi nezanimljive roditelje koji su domalo pa vjerski fanatici, te dva brata i povodljivu, možda i pomalo mazohističku sestru Hannu.
Kada najstariji brat Matthies iznenada strada u smrznutom jezeru čiji je led popustio pod njegovom težinom, odnosi u čudnoj prediscipliniranoj obitelji postaju nemogući i dovode do njenog potpunog rasapa i samoubilačkih izjava majke koja ne može naći izlaz iz nesretne situacije.
I Marieke Lucas Rijneveld ima iskustva sa (nizozemskim, brabantskim ) kravljim farmama, ali i sa gubitkom brata koji je kao dvanaestogodišnjak stradao u prometnoj nesreći. Stoga u ovom romanu ima puno autentičnog, a onda vjerojatno i autobiografskog iskustva iz provincijskih europskih farmi u kojima vlada zakon jačega i spretnijega. I u kojima djeca odmalena moraju raditi da bi obitelj preživjela.
Opisi farmerskog, krutog i strogo organiziranog i kontroliranog života su iznimno plastični, potresni i nepromjenjivi, bez neke dinamike i bez mogućnosti promjene, kao da su zacementirani u tlo. Zanimljivo, iako se radnja odvija u vrijeme mobitela i internetskih igara, televizije i erotskih časopisa, i dijalozi i radnja, pa i odnosi između likova djeluju kao da dolaze tamo negdje iz nekog 18. ili 19. stoljeća. Iz nekog srednjoeuropskog, doduše art vesterna u kojem se Bog prečesto spominje, bez konkretnog povoda i bez nekih izglednih posljedica.
Živopisni likovi djece puni su seksualnog propitivanja i istraživanja, na mahove neobično eksplicitnog i brutalnog. No, s ništa manje brutalnosti opisuje se i krvnički odnos djece prema životinjama koje su tu predstavljene u vrlo širokom rasponu od najmanjih kukaca, pa preko žaba krastača, plahih zečeva i raskošnih pijetlova sve do krupnih krava, koje, na žalost, ne znaju pričati, a imale bi o čemu.
Sve su te životinje pasivne žrtve dječjeg turbonasilja koje se u turobnoj farmerskoj atmosferi punoj beskrajnih molitvi i roditeljskog surovog (često i neuvjetovanog) kažnjavanja iz dana u dan multiplicira do apsurda. No, djeca nisu stala samo na mučenju životinja. Muče oni i svoje prijatelje, točnije rečeno najbolje prijateljice i to blasfemično, okrutno, kao u srednjem vijeku. Nemilosrdno.
I nimalo ih od tih aktivnosti ne udaljavaju niti redovni odlasci u crkvu, niti školski odgoj, niti neki očekivani moralni primjeri iz najuže obitelji. Život mlade i neobuzdane, ali vrlo lucidne Jes prepun je samokažnjavanja, samooptuživanja, ali i grubih reakcija prema svojim bližnjima, te maštovitih nadrealističkih otklona od zbilje u što se uklapa i vjerovanje da majka u podrumu farme skriva Židove, spašavajući ih na taj način.
Stoga nikoga i neće začuditi Jesin strašni kraj kojim ovaj poetični, a onda i tamni roman nepovratno završava, ostavljajući je okovanu u led podrumske škrinje za smrzavanje, kao u nekim ne baš tako davnim, mučnim zločinima sa sjevera naše države. Svijet Marieke Lucas Rijneveld (navodno i dalje radi na kravljoj farmi, ali ne više onoj prvotnoj, inicijacijskoj) za mnoge će biti prejeziv, pa čak i prefatalistički, jednostavno rečeno neprobavljiv.
U njemu gotovo da i nema svijetla. Samo tama. Na mahove taj koloplet nevjerojatno tragičnih događaja (i krave i telad u toj bolesnoj atmosferi obole od opasne zarazne bolesti pa ih veterinari moraju beskrupulozno i masovno ukloniti) prelazi u opsesivnu monotonost, u tragediju koja se čini kao da nikada neće završiti i kao da ni nema kraja.
