Općeprihvaćeno je stajalište da su albumi “Self Portrait” i “New Morning”, osobito prvi, oba iz 1970. godine, među najslabijim albumima Boba Dylana. Pa zašto je onda značajan diskografski događaj objavljivanje desetog nastavka “bootleg series” “Another Self Portrait” na kojem se nalaze otpaci, promijenjene i live verzije iz te omalovažavane faze? Kao prvo, “Self Portrait” kad je izdan mogao je djelovati kao “sranje” (legendarna ocjena kritičara Greila Marcusa); kao bućkuriš Dylanovih stilova i glasova, neodlučnog želi li biti rock pjevač, crooner, šlageraš. Međutim, stvari su odavno dobile svoje značenje, ako ne i objašnjenje, jer je to bila specifična faza u kojoj je Dylan želio napraviti dekonstrukciju svoga lika i djela nizom čudnih pjesama, među kojima nema nijedne “za anale” i obrada drugih autora. Poslušajte na originalnom “Self Portraitu” obradu “The Boxer”; tako falš pjevanje mora biti namjerno. To je bio Dylanov dadaistički “statement”, za kojeg danas znamo da je dio ukupne misterije koja vlada oko pjevača. Može biti da ni sam nije znao što bi – ni kako bi zvučao, ni što bi htio postići, ali umjesto da uništiti samoga sebe (ako mu je to doista bio cilj, a ne jedna u nizu poza), učinio je upravo suprotno. Oba su albuma posve neočekivano završila na top-ljestvicama najprodavanijih.
Drugi razlog zašto je “Another Self Portrait” važan je što se radi o jako dobroj kolekciji pjesama, uz poneku rijetku iznimku koja se tu našla da bi sve djelovalo grandioznije (dosadnjikava “If Not For You” s violinom). U odnosu na originalne albume, ovdje se nalaze uglavnom ogoljene verzije, bez velikih ili čudnih orkestracija; primjerice, demo verzija “Went To See The Gypsy” izražajna je koliko i najjače Dylanove stvari, a nije jedina. Ima i nešto drukčijih primjera, puno orkestriranijih u odnosu na originale; “New Morning” i “Sign On The Window” koje su mu bile vjerojatno previše kočoperne i u toj fazi kada začudnostima nije bilo kraja.
“Another Self Portrait” fokusiraniji je od originala i kao takav dobar tranzicijski put prema shvaćanju da ni “Self Portrait” uopće nije bio toliko loš kako se dugo činilo. I svakako je imao svoje mjesto u Dylanovu razvoju, koliko god se tada to moglo činiti sra... blesavim.
